Uz Cabaret Splićanke i Split in space, Zakon Zagore čini završni dio trilogije autora i redatelja Ivana Lea Leme nastao u Gradskog kazalištu mladih Split. Kako je i sam rekao na Nagradi hrvatskog glumišta, kad je primio nagradu za najbolje redateljsko ostvarenje 2023., sve je počelo kada mu je ravnatelj Ivo Perkušić rekao „napravi mi predstavu o Vlajima“. Za one koji nisu upućeni u izraz, to je najčešće pogrdan naziv za stanovnike Dalmatinske zagore (poviše Kliškog tunela je sveta granica). Izvorni izraz potječe od pojma Vlasi uz koji se obično vežu stereotipovi primitivizma, patrijarhata, ruralnih nerazvijenih sredina. Pa ipak, ti Vlaji su srčani ljudi koji su podizali svoju djecu i slali ih u grad na školovanje ili na rad jer „tvrda zemlja škrto daje“. Vjerujte mi, znam jer tu svetu granicu prelazim već dvadeset godina ne bih li ih naučila bar čitati. I redatelj poznaje dušu tih ljudi jer kako bi im drugačije mogao prići na tako minuciozan način, a da ne nosi taj gen u sebi.

Sigurna sam da su ljubitelji kazališta već početkom dvijetisućitih primijetili rad Ivana Lea Leme, u kojemu bih izdvojila Plinsku bocu, gdje se već pokazala sklonost spoznaji žene, ženskog uma i njenog položaja u društvu. Zbog toga ni ovu komediju nije bilo teško čitati između redova, posebno nama ženama jer je on naš glas kad nas nitko ne čuje. Ista situacija se pokazala i u ostalim predstavama, ne samo produkcije GKM-a, već i u radu s kolegicom Ecijom Ojdanić (Čudo, Vla Vla Vlajland) u Kazalištu Moruzgva, gdje također piše i režira.

Radnja Zagore na početku je predstave smještena u selo Vitrovina u Dalmatinskoj zagori. Anđa zdvaja nad svojom sudbinom, ali ne prepušta se očaju. U tomu joj nimalo ne pomažu ostale stanovnice Vitrine koje će prije „dodat' soli na ranu, nego ih vidat“. Iz takvih početnih stanja likova vidimo potpuni presjek (ženskih) karaktera, ali to je tek početak. Odličan redateljski postupak za koji se Lemo odlučio bila je jednaka zastupljenost svih glumica. Lemo razdvaja i spaja likove. Na početku, da nas ne zbuni, svaki lik ima svoju ulogu, a potom, postupkom sjedinjavanja, svaka glumica u određenoj fazi predstave postaje lik Anđe. Pri tomu je redatelj vrlo precizno odredio tempo i svakoj glumici (po karakternim osobinama) odredio jedan dio priče.

Prolog nosi Lidija Florijan kojoj je dan i završetak, tvoreći na taj način zaokruženu kompoziciju života jedne žene koju je život pleskao, ali iz svake borbe je izašla još jača. Florijan pokretom i govorom u potpunosti utjelovljuje oporu, tvrdu Vlajinu koja se ne da pokoriti. Prvih dvadesetak minuta predstave traži potpunu koncentraciju jer svih šest Anđa radi presjek dviju obitelji – svoje i Antine. Iako je Lemo izabrao naratorsku formu, dramatičnost se ne gubi u izrazu jer redatelj dobro poznaje našu povijest od Prvog svjetskog rata na ovamo, a koristi je da bi njome samo prikazao koliko je čovjek zaokupljen vlastitom egzistencijom i kako smo svi krvavi ispod kože, te kako u konačnici nije bitno „čiji je ćaća bija ustaša, a čiji partizan“.

U izmjeni Anđa pri naratorskom dijelu dolazimo i do onog u kojemu svaka Anđa ima svoju sekvencu. Druga Anđa (Ivana Gudelj) predstavlja vrelu mladenačku krv, svojeglavost i iskrenost. S puno je žara i entuzijazma Gudelj to prenijela do gledatelja. Partner u igri svim „mladim“ Anđama je Matija Grabić koji svoju glumačku karijeru gradi pomalo, ali sigurno predajući se ulozi do kraja. Tako i ovdje imamo dojam da je ovaj tren „uskočio u opanke“ i postao pravi Vlaj uzavrele krvi. Scena kada ga žene drže, a on leži preko njih kao Rubensovo Skidanje s križa poprima oblike filmske fotografije. Govorom Dalmatinske zagore svi su glumci u potpunosti ovladali, ali ipak ne možemo reći da je u potpunosti identičan jer redatelj daje sebi slobodu kovati nekakve novotvorenice sa standardnim i vlaškim, pretpostavljam kako bi ga gledatelji što bolje razumjeli. Iako, moram priznati da se danas sve više gubi jezik Zagore i miješa sa standardnim. Pretpostavljam zbog sve veće povezanosti grada i sela, odnosno činjenice da Zagora više nije toliko djeljiva od grada.

Andrea Mladinić je oštra u svojoj ulozi, ali više osamljenički tip koji se lakše nego ostale miri s vlastitom sudbinom. Iako je na sceni uvijek samozatajna, ovdje si je dala oduška. Ana Gruica Uglešić (zadužena i za odmjereno postavljen scenski pokret) predstavlja Anđu koja se diže iz pepela i odlučuje preživjeti. Jako temperamentno, naglašeno, kako je i potrebno da bi se doživio onaj vlaški prkos i nagon za preživljavanjem. Nada Kovačević čini kopulu između svih Anđa, održavajući fini balans između mladosti i starosti, pobune i smirenja… Posebno mjesto među Anđama ipak zaslužuje, a znam da će se svi koji su gledali jednoglasno složiti, Mia Vladović koja je uz „onaj“ monolog uz mikrofon (svi ga znamo) ulozi Anđe dala poseban pristup, ogolivši se do kraja. Vjerujem da je za to zaslužan i sam redatelj jer prateći njegov rad uočila sam da, osim što poznaje ženski um, iz glumica zna izvući maksimum idući do kraja, toliko da ponekad ni same nisu svjesne svojih granica. Što god da je u pitanju, neka svoje znanje širi dalje.

Vesna Režić je zadužena za scenografiju koja je ponekad i infantilna, pretpostavljam s namjerom da bude humoristična. Scena GKM-a je mala, na njoj je šest glumica i jedan Ante, i sama brojka već čini gužvu. Zbog toga se moralo pribjeći nekim rješenjima s kojima bi pozornica sigurno više prodisala da je veća. Ali, kao što vidimo, i na maloj pozornici se mogu izvesti velika djela jer kazalište nikad nije patilo od veličine, a na kraju veličina ipak i nije važna. Zvonimir Dusper je zaslužan za glazbu koja je više u službi podcrtavanja određenih situacija, ali i potrebna kako bi „ubila“ naratorske dijelove. Marko Maroiuk teži minimalizmu kod kostima, što se pokazalo kao odlično rješenje jer bi na maloj pozornici u gužvi likova samo odvraćali pozornost. Ovako, u zaokruženoj kompoziciji, Anđe obučene u crninu predstavljaju grčki kor koji prati radnju i komentira situacije.

No da se vratimo na sadržaj. Iz Vitrovine radnja prelazi u Split gdje se odvija glavnina drugog dijela predstave. Iskustvo je već pokazalo da Lemo nema potpuno uporište u stvarnosti i kad-tad će prijeći u nestvarno. I to je ono što mi smeta, bar u ovom slučaju. Kad su se pojavili kaktusi, sve je palo u vodu. Život piše romane i vjerujem da se za ovaj slučaj moglo naći i bolje humoristično uporište u stvarnosti, koje je ustvari bilo samo okidač za drugi dio radnje, podkontekst, a to je priča o preživljavanju, ženskom preživljavanju. Radnja i tempo u ovom dijelu predstave malo padaju, ali kako se priča bliži kraju, tako se opet vraća na osnovnu postavku, a ta je žena koja će sve preživjeti jer mora dalje, posebno kada ima razlog za to – a to su djeca. Lemo i ovdje odlazi korak dalje i privodi kraju svoju zaokruženu kompoziciju blago nas opominjući da smo svi prah i da ćemo se u prah pretvoriti, a ovo između je samo život kojeg treba preživjeti i nikad se predati.

Trebala nam je ovakva predstava, treba nam Lemo koji nas u isto vrijeme može nasmijati i rasplakati, koji se poigrava stereotipovima, ali nikad u ispraznom smislu jer svaka njegova predstava nosi životnu poruku za koju je dobro da nas ponekad podsjeti što je važno u životu.