Ne znam jesu li nekadašnji žitelji Dioklecijanove palače rabili uzvik „O tempora, o mores!“ (u „labavom“ prijevodu „Gruba vrimena“), ali današnji bi mogli: dok se neki raduju spomeniku na Matejuški u počast legendarnom splitskom novinaru, drugi skulpturu polijevaju bojom (zašto plavom, a ne crvenom?!) i mokre po njoj. Pitam se, bi li Miljenko Smoje (1923.-1995.) uopće želio „svoju“ godinu (2023. je proglašena „Smojinom godinom“) i kakva bi bila njegova reakcija na spomenik i pišanje po njemu („ svašta sam vidio, ali nigdje tako šporkih stvari kao ovdje“) i bi li „prihvatio“ ovu gradsku vlasti ili bi vjeran geslu „uvik kontra“ tvrdio: „Lako je bit humorist kad jemaš ovakvu vlast“. Prelistala sam brojne Smojine tekstove i svi su bili izuzetno pronicljivi i duhoviti, a ako su koga naljutili, netrpeljivosti su jednako kumovali autor i čitatelj.
Nakon što mi se nije svidjela predugačka (kažu da su je skratili) i ne baš inventivna predstava Velo misto u ZGK „Komedija“, jedva sam čekala gostovanje HNK Split s predstavom Tiha noć u režiji Gorana Golovka (Kazalište „Komedija“, 2.12.; kritiku Golovkove lutkarske predstave o Smoji, Nije pas beštija nastale u produkciji u GKL-a Split čitajte ovdje) jer su obje predstave dio slavljeničke godine. Naslov splitske predstave je prijevod poznate božićne pjesme Stille Nacht, a predložak je dramatizirana novela Borbena ponoćka iz Smojine Kronike o našem Malom mistu. Prilikom dramatizacije, književnik i novinar Ivica Ivanišević nije dirao u Smojin tekst, ali je, kako kaže, „omekšao mizogini imaginarij“, „pojačao“ lik Peškaruše (Andrea Mladinić) i „dodao još jednu pripovjednu liniju“ kroz likove Miljenka (Nenad Srdelić) i Lepe (Nives Ivanković). Uvodi i lik Servantesa (Donat Zeko) iz prethodne novele „u funkciji njihova razvodnika kroz svijet fikcije“.
Predstava započinje izvlačenjem Miljenka i Lepe iz groba i izlaskom Servantesa iz pozadine kako bi zajedno svjedočili malomišćanskoj Badnjoj noći. Scenografiju (Marin Gozze) čini nebo idiličnog izgleda i zanimljivo dizajnirani prostori u kojima večeraju Luiđi (Joško Ševo) i Bepina (Arijana Čulina) te Roko Prč (Stipe Radoje), njegova žena Anđa (Katarina Romac) i njihovi sinovi (Andro Bilandžić, Petar Prcela), a ima tu mjesta i za rukovodioce. Domovi su u pastelnim bojama, za razliku od crvenog ureda u kojem „vlast“ (prisidnik – Marjan Nejašmić Banić, sekretar – Vicko Bilandžić, tajnica – Elza Tudor Gančević, milicajac – Maro Drobnić i rečeni Roko Prč) smišlja „urotu“ protiv don Karmela (Filip Radoš) i proslave Badnje noći. Borba između svjetovne i crkvene vlasti odvija se bespoštedno i vrlo bučno: zvonjavi se suprotstavljaju borbene pjesme i nadglasavanje okončava pop kada prereže kablove na zvučnicima!
„Cilo misto vonja po bakalaru i fritulama“, ljuti se Prč i sam željan tradicionalnog jela, ali jer je „svjestan i napredan“, jede (nevoljko) teletinu. Dok su Mali Mirko (Luka Čerjan) i Bepina na misi, Luiđi šeće nezadovoljan s Belinom (pas od kartona) jer se „Smoje nije sjetio ostaviti konobe otvorene“ i nigdje ne može popit „žmul dva vina“. S druge strane Servantes se ljuti jer ga je Smoje napisao da služi „za sprdnju“ zato što „živi u oblacima“. Sukladno tome, kostimograf Mladen Radovniković ga je odjenuo u odijelo nebeskog dezena u čemu Zeko djeluje kao nadrealno biće. Predstavnici vlasti odjeveni su u maštovite crvene kombinacije, Luiđi i njegovi u varijante ružičaste, Peškaruša je u zelenkastoj, a Smoje i Lepa u crnoj odjeći. Ne manje važna je i uloga glazbe (Nela Bujas Trpković). Nažalost nemam priliku često gledati glumce iz HNK Split i zato su mi dragocjene ovakve prilike jer me taj ansambl nikada nije razočarao. Naravno ni ovaj put!
Iako proširena sporednim likovima, predstava je sačuvala ugođaj omiljene priče (možda najbolje iz Kronike) i dobar je odabir za posvetu Smoji. Nevoljko moram priznati da mi se s vremena na vrijeme predstava činila monotonom i ne znam bih li za to krivila vlastitu nestrpljivosti ili izvedbenu sporosti! A možda oboje?!