Pokušavam si objasniti zbog čega su na našim pozornicama učestale predstave prema proznim tekstovima jer nemam utisak da nedostaje dramskih tekstova. Osim toga, nerijetko se pri dramatizaciji (ili adaptaciji) znaju izgubiti ozračje ili duh utkani u djelo („Da sam htio dramu, napisao bih dramu, a ne roman“, komentirao je uprizorenje svojeg romana poznati  književnik). Međutim, za takvu odluku mogu biti presudni naslov ili mjesto zbivanja što mi se čini da je bilo u slučaju romana Ivane Lovrić Jurić Vidi kako Lokrum pere zube (Vuković&Runjić, 2021.) pa je u adaptaciji Marijane Fumić, režiji Paola Tišljarića i koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića u Dubrovniku predstava prvo izvedena na Lokrumu (srpanj 2023.), zatim u KDM (siječanj 2024.) i potom je došla na 20. Virovitičke kazališne susrete (17.2.).

Antica (zapravo sama autorica) piše o zbivanjima i važnim ljudima koji su joj obilježili život od njenih najranijih godina koje je provela u Rijeci s nonom Fijumankom nakon čega se u Gradu (Dubrovnik) pridružuje obitelji i brojne stranice posvećuje odnosima s ocem i majkom, školovanju, osamostaljenju i braku s Adamom, ocem svoje djece, kćeri Nuše i blizanaca Grgura i Gašpara (čija rođenja detaljno opisuje). Završna je rečenica doista karakteristična: „Ispričavam se svomu životu što sam ga hulila, kudila i opanjkavala, a gdješto držala i hudim, ružnim. Jer, dobila sam ga na dar, a poklonjenomu se konju…“

Roman je pozamašan, „labave“ kronologije i slojevit, ali se, osim fragmentarnosti, malo od toga vidjelo u predstavi! Fumić se usredotočila  na odnose među ženskim članovima obitelji: Antica (Marija Šegvić) je najjače povezana s majkom Lunettom (Sandra Lončarić) i prvorođenom kćeri Nušom (Anja Đurinović), no tu je, barem na simboličnoj razini, važna i njezina baka Anna (Mirej Stanić). Sjedeći jedna pokraj druge, glumice su mirno i promišljeno izgovarale svoje rečenice, ali bez ikakvih promjena u jačini (osim iritantne uporabe mikrofona) ili modulaciji glasa, što je izvedbu odvelo u monotoniju. Svi smo se trgnuli kada su protagonistice i kor  (Anđela Bulum, Nika Lasić, Boris Matić, Bojan Beribaka) razbili tanjure o zid (naznaka bombardiranja) jer smo svi mahom bili na „sniženoj razini raspoloženja“. Bilo je tu i lijepih scena, ali prvenstveno zbog videa (Miran Brautović) i kostima (Ana Mikulić) dok su scenografija (Vesna Režić) i rasvjeta (Marko Mijatović) bili pomalo „uz“. Blistava Sandra Lončarić, poletna Marija Šegvić, iskusna Mirej Stanić ipak nisu mogle učiniti ništa presudno u ovoj tromoj predstavi, a činjenica da su muški sudionici posve marginalizirani (osim što Beribaka uz gitaru pjeva poznate talijanske šlagere) pokazuje koliko je izvedbeni tekst daleko od složenosti originala. Dogovorimo li se da je svaka adaptacija legitimna, usudila bih se konstatirati da je Lokrum možda oprao noge. Do glave nije stigao. Nažalost.

Predstava Fafarikul nastala je prema zbirkama priča Đurđice Čilić Fafarikul i Novi kraj u adaptaciji redatelja Ivana Planinića i dramaturginje Mirne Rustemović (Tonska soba HNK u Zagrebu, 19.2.2024.). Iako se radi o zbirkama kratkih priča, Čilić poput Lovrić Jović piše o sebi i onima koji je okružuju, ali su njezini korijeni drugačiji (dolazi iz bosanskog okruženja) pa je i etnička slika drugačija (što nije njezina preokupacija jer su dječji prioriteti drugačiji; dok ih stariji ne kontaminiraju). Priče su kompaktne i dobro pisane, pa iako su scene mahom zgodne, ispunjene su frustracijama: kada si malen, sve su nevolje velike. Svjesna koliko je maloj Đurđici bilo strašno što je zaboravila govor na školskoj svečanosti ili kako se duboko razočarala u prijateljici koja joj je rasparala novu haljinicu ili kako se zagledala u dječaka s lubenicama, velika Đurđica pomno bira riječi, dok Planinić udjeljuje glasove kvartetu glumaca koji preuzimaju pojedini lik (no ne za stalno).

Daria Lorenci Flatz je utjelovljenje mlade žene spremne da se izbori za mjesto koje joj pripada jer Đurđica je istinski borac. Odličan joj je suradnik (alter ego, muški partner) Živko Anočić i pravi ga je užitak slušati kada u govoru prelazi iz roda u rod pri čemu zvuči posve naravno – on je jedan od onih koji mogu sve. Vlasta Ramljak (majka, baka) i Franjo Kuhar (otac, djed) predstavljaju stariji naraštaj i mada smo svjesni da mijenjaju poziciju u obiteljskoj shemi, princip ostaje sačuvan. Okruženi  gledateljima, glumci  se kreću (scenski pokret Maja Marjančić) uz diskretnu glazbu (Nikša Marinović) u čarapama (izuvanje je tipično u bosanskim domaćinstvima) unutar pravokutnika prekrivenog smeđim samtom, ograđenog niskom ogradicom i omeđenog s dvije nasuprotne vratnice te s „ringišpilom“ u sredini: sve u toplim bojama drveta poput zidova Tonske sobe (scenograf i svjetlo Ivan Lušičić Liik). Odjeću slične boje nosi Anočić, dok su drugi odjeveni raznoliko, uglavnom nonšalantno (Ana Fucijaš).

Iako se i dalje pitam o razlozima biranja proznih tekstova za scenu, Fafarikul je dirljiva predstava puna emocija (trebali bi  dijeliti rupčiće na ulazu) jer je Planinić redatelj koji ne srlja.