Bez poteškoća razumijem hrvatski, srpski, bosanski / bošnjački i crnogorski jezik, ali se (bez prakse) ne bih usudila govoriti ni jedan drugi osim onog u kojem sam stasala jer jezik ne čine samo rječnik i gramatika, već i govorna melodija na temelju koje ga odmah prepoznajemo. Odluka da se poema ili roman u stihovima (NIN-ova nagrada za roman godine 2021.) Deca Milene Marković u režiji Saše Božića i koprodukciji GDK „Gavella“ i Kazališne grupe de facto (Mala Gavella, 2.2.2024.) izvede u originalu podrazumijevala bi (po mojem mišljenju) odabir prigodne akcentuacije koja bi, sudeći po sadržaju, bila na tragu beogradskog urbanog govora (a ne ovakvog, između ničega i zagrebačkog).
Marković je napisala dirljivu priču o mladoj ženi, majci dvojice sinova od kojih je jedan „oštećen“ što je ne ometa u nesebičnoj ljubavi prema njemu. Priča seže u njezino djetinjstvo: „ne samo da me ne vole svi / nego me niko ne voli to sam tada shvatila / dok sam ih gledala kako su svi kod kuće / a ja sam tu pored / mala i sama“ i prati njezino odrastanje „mlada sam i sve mi je daleko“.
Autorica opisuje obitelj, ljetovanja, tinejdžerska druženja: „ja sam prva koja duva marihuanu i hašiš mama / ja sam prva koja pije tablete sa votkom i pivom / u vekiju i štok ja sam prva što izlazi sa starijim mladićima / šta te briga šta menjam gaćice dva puta dnevno“, sve do fakulteta i rane trudnoće. Kroz bolnički prozor pokazuje sina mladom ocu. „On je stajao dole visok pored polomljene klupe / u prugastim panatlonama / nasmejan ko budala pijan i naduvan i vikao/ ljubavi“. No sa sinom očito nije sve kako treba. „Počinjemo da idemo kod doktora / Ognjen ne priča ognjen ništa ne razume / Ognjen samo trči mora da smo nešto krivi“ . Vrijeme prolazi, ona iz kuće izbacuje „mladog muža“, dolazi netko drugi i ona rađa Jovana. „Dvojica su izašla iz mene / jedan će za neku godinu da napuni trideset / i juče se usrao u gaće“.
Autorica nije sentimentalna, ali nije ni zla i o svemu piše s dozom ironije, čak i kada piše o voljenom sinu debilu: to je njezina vlastita priča i smije učiniti što god želi. Dramaturg Dimitrije Kokanov posegnuo je u tekst i „izvukao“ dio sadržaja dok su skladatelj Nikola Krgović, dizajner svjetla Zdravko Stolnik i autor videa Josip Visković nastojali stvoriti ozračje u kojem bi glumice Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić i Nataša Dangubić uz plesačicu Viktoriu Bubalo (scenski pokret) oživotvorile duh ovog izuzetnog romana.
Govor nije koherentan, koreografija je puna čudnih trzaja (prikazuje li Bubalo Ognjena? A što rade ostale?), izbor odjeće je neargumentiran (prozirni kombinezoni, potom starinske dugačke haljine, Marita Ćopo), a rekviziti (mikrofon, jelenja lubanja) nečitki simboli…. Ne nalazim u toj predstavi ni bol, ni borbu, ni poeziju, ni djecu. E deca, deca!