Nobelovu nagradu za književnost u 2023. dobio je norveški književnik Jon Fosse (1959.) „za inovativne drame i prozu koji daju glas neizrecivom“, o čemu se saznalo tjedan dana nakon premijere jednočinke Majka i dijete (1997.) u režiji Matije Ferlina na sceni Istarskog narodnog kazališta GK Pula, a koju je dvije večeri za redom mogla vidjeti publika u ZKM-u (6.2.2024.). U knjizi naslova Majka i dijete (HNK u Varaždinu i „Disput“, 2012.) objavljene su četiri drame (Majka i dijete, Posjet, Poslijepodne, Spavaj, dijete moje malo, spavaj) u prijevodu Dubravka Torjanca (s njemačkog i engleskog) koje su postavljene u HNK u Varaždinu (2012.), a samo prva u GK Sisak (suradnja s UAOS, 2013.); s norveškog su prevedene i četiri drame u knjizi Netko će doći (Fidipid, 2010.) i nekoliko proznih knjiga (Naklada Ljevak, 2023.).
Dramaturginja Vedrana Klepica s uvažavanjem je prišla tekstu pomno pazeći da ostane vidljiva Fosseova „hladna emocija“ u odnosu između majke i sina koji joj dolazi u posjet. „Baš mi je drago da te vidim / A toliko je prošlo / a da te / nisam vidjela“ izjavljuje majka sinu za kojeg se nikada nije brinula nego ga je po rođenju prepustila svojim roditeljima, a potom njegovom ocu. Bila je mlada i ambiciozna i nije željela dijete jer je bilo smetnja njezinim planovima: ne bi ga ni rodila „da nije bilo te komisije“. Ustrajna i radišna, puno je postigla (mada uporno rogobori protiv sustava), ali kada joj sin kaže da u njezinom izboru njega nije bilo, ona mnoštvom kratkih nepovezanih rečenica pokušava prikriti nelagodu: nižu se pitanja i tvrdnje ubrzanim tempom bez stanke za dječakov odgovor (sin jedva uspijeva reći „da“ i „ne“ i nije jasno je li to zbog nevoljkosti ili jer mu majka ne pruža priliku). Usprkos jasnih formulacija i ponavljanja, razgovor je neprirodan i bez razumijevanja, što pokazuje završni dijalog – Majka: „Ne idi / Zašto mi ne pričaš nešto / Ne idi / reci mi zašto si došao u Oslo“; Dječak: „Došao sam te posjetiti“.
Jadranka Đokić (odjevena u svijetli kombinezon) i Ugo Korani (u tamnoj majici i hlačama s obaveznim ruksakom) dolaze na prostrani podij bež boje (vizualna slika Matija Ferlin, dizajn svjetla Elvis Butković) i dok razgovaraju, majka na podij donosi namještaj i razne rekvizite umotane u prozirni papir i pomalo ih odmotava. Taj se postupak može čitati i na metaforičnoj razini: skidajući papir i sama se „razgolićuje“ kroz razgovor. Dijete ostaje začahureno… Osim nekoliko uvodnih i završnih glazbenih taktova, dijalozi su bez pratećih zvukova ali budući da protagonisti govore preko „bubica“ (glazba, dizajn zvuka Luka Prinčič) taj razgovor zvuči gotovo sablasno. Dok Đokić vrlo često stoji okrenuta licem prema publici, Korani se nalazi njoj nasuprot i zato nam je okrenut leđima što jasno pokazuje njezin ekstrovertiran i njegov introvertiran pristup, njezinu potrebu da opravdava svoje postupke i njegovu rezignaciju izazvanu neshvaćanjem njezinih razloga. Publika rijetko može oboje istovremeno gledati u lica, što bi trebalo upućivati da se ni sami ne mogu uzajamno iskreno pogledati: on za nju ne nalazi opravdanja iako je, tvrdi, ne osuđuje. Puno stanki i usporena razmjena replika vrlo dobro funkcioniraju u dočaravanju nelagode i situacije iz koje oboje žele izaći.
Matija Ferlin, Jadranka Đokić i Ugo Korani su pristupom i glumom upečatljivo dočarali atmosferu upisanu u Fosseovoj jednočinki i sačuvali Fosseov način pisanja, pa stoga mislim da je predstava Majka i dijete dobar novi početak za buduća uprizorenja Fosseovog dramskog opusa (za sada ima osam prevedenih i tridesetak neprevedenih drama).