Slavni francuski komediograf Jean-Baptiste Poquelin Molière (1622.-1673.) bio je „dijete zlatnog doba klasicističkog kazališta u Francuskoj kojom je vladao sunčani kralja Luj XIV“, (Vili Ravnjak) a brojna, još uvijek aktualna uprizorenja njegovih komedija pokazuju koliko je dobro poznavao ljudsku narav. Slovenski redatelj Diego de Brea (1969.) postavio je u SNG Maribor (24.2.2024.) Molièreovu komediju Tartuffe (pri čemu je također osmislio scenografiju, oblikovao svjetla i izabrao glazbu) pokazavši da „Tartuffea bez društva koje ga je omogućilo uopće ne bi bilo“ te da Tartuffe nikome ništa nije oteo, nego je prihvatio samo ono što mu je ponuđeno!“

Podsjetimo se: bogati Orgon u crkvi susreće Tartuffea i očaran njegovom pobožnošću dovodi ga u svoj dom gdje ovaj postaje moralni autoritet. Članovi domaćinstva su ogorčeni jer Orgon odlučuje kćer Marijanu, zaručenu za Valera, udati za Tartuffea i prepisuje mu cijelo imanje, a sina Damisa otjera od kuće jer je Tartuffea optužio da snubi Orgonovu suprugu Elmiru.  Orgon i njegova majka, gospođa Pernelle, posve su zaluđeni Tartuffeovom vjerskim ponašanjem i ne žele čuti ništa protiv njega (šogor Kleant i družbenica Dorina pokušavaju Orgona uvjeriti u Tartuffeovo licemjerje). Uvjerivši se da Tartuffe ipak zavodi Elmiru, Orgon ga tjera iz kuće, ali uzalud: kuću je već poklonio Tartuffeu i obitelj mora iseliti. Uz to, Orgonu prijeti zatvor jer je čuvao zavjereničke dokumente koje je povjerio Tartuffeu, a ovaj ih je proslijedio kralju. Prva verzija komedije završavala je kobno po Orgona, ali da bi privolio cenzore da odobre izvedbu usprkos ogorčenja svećenstva (a i komedija bi „morala“ završiti sretno), Molière uvodi „deus ex machina“, kraljev ukaz koji spašava Orgona i kažnjava Tartuffea: Kralj Sunce je mudar i pravedan.

Redatelj de Brea vidi u Tartuffeu predstavnika današnjeg sustava vrijednosti u kojem nisu važne moralne odluke, nego prosperitet na štetu naivnih jer ljudi bez razmišljanja pristaju na sve: „U ime apsolutne istine može se prodati puno stvari. I mislim da je to danas znatno lakše napraviti nego u Molièreovo vrijeme.“ De Breovo uprizorenje ove opore Moliereove komedije pokazalo je i kod prevaranta Tartuffea i kod zaluđenog Orgona sličnu nepokolebivu samouvjerenost vezanu uz vlastite postupke pa je, mene osobno, takav prikaz oslobodio osude jednoga i sućuti za drugoga i ostavio mi prostor za smijeh. Ne sjećam se kada mi je ova komedija bila smiješna, jer me je Tartuffe jadio zbog opakih manipulacija, Orgon zbog svoje gluposti, a ostali zbog nemoći da se izbore za sebe. Međutim, u ovoj predstavi sam vidjela komičnu stranu svih karaktera i to mahom zbog izvanrednih glumačkih ostvarenja.

Vladimir Vlaškalić svojim prikazom Tartuffea predstavlja za mene sukus „pokvarenjaka“: suzdržani pokreti, utišan, no ipak jasan govor, samozatajnost koja se u prigodnom trenutku „oslobodi“ i vješto baratanje riječima – sve pokazuje zašto se Tartuffe svidio Orgonu (željnom nečeg novog) ili njegovoj majci (uvjerenoj u opću pokvarenost), ali i izazvao bijes u svakom imalo razumnom (Dorina, Kleant, Elmira). Vlaškalić  vješto mijenja mimiku i geste ovisno o tome s kim komunicira i kakav učinak želi polučiti, a zbog odjeće slične svećeničkoj i gipkosti ukazuje  na nekoga tko može u svakom trenutku „izmigoljiti“. S druge strane, Kristijan Ostanek održava Orgona u konstantno povišenom raspoloženju u kojem ovaj donosi ishitrene odluke bez ikakve dvojbe u njihovu ispravnost: impulzivnost će ga skupo stajati (gledala sam i predstavu u kojoj nije došao kraljev nalog, nego je Tartuffe kroz prozor promatrao Orgonovu obitelj kako sjedi na cesti; iako smatram da glupost treba kazniti, scena je bila jeziva) i nikakva ga uvjeravanja neće odvratiti od nauma.

Blaž Dolenc na vrlo neobičan način donosi lik Kleanta: usporenim i poluglasnim govorom te suzdržanim pokretima pokušava Tartuffea i Orgona potaknuti na razumno djelovanje, dakako bezuspješno. Neobičnost u njegovom ponašanju je određena statičnost – on odlazi tek kada ga Orgon povede za sobom i to se ponavlja, kao da „razum“ ima pasivnu ulogu. Ponavljanje je rado korišten obrazac u ovoj predstavi i prilikom rastanka se Marijana (Julija Klavžar) i Valer (Gorazd Žilavec) razdvajaju i vraćaju da bi razgovor dovršili stojeći jedno uz drugo: čemu hodati kada je jasno da nema rastanka.

Tri upečatljive ženske uloge odigrale su Mateja Pucko kao Orgonova majka, Ana Urbanc kao Orgonova supruga Elmira i Minca Lorenci kao družbenica Dorina. Predstava počinje s Pucko u invalidskim kolicima koja glasno grdi sve članove u Orgonovom domu, predbacujući im luksuz i ružno ponašanje; sama je pretjerano nakićena, a invalidska kolica su tu kako bi je netko neprestano dvorio. Elmira je puna razumijevanja za svoje pastorke, za nerazumnog muža i za napornu svekrvu što Urbanc vrlo lijepo dočarava; osim toga, svojom upornošću uspijeva dokazati Tartuffeovu prijetvornost: ne znam čemu je trebao onoliki stol nasred pozornice kada se Orgon nije skrivao ispod njega, nego je zavođenje svoje žene pratio iz bočne lože?! U vezi sa scenografijom ne razumijem, na primjer, svrhu kade, konjića-njihaljke, plišanog medvjeda ili mikrofona (osim da gledatelji na galeriji bolje čuju; doduše koristili su se i prilikom pjevanja što je znalo biti zabavno, mada ne i nužno, iako su glazbeni intervali razdvajali prizore).

Uz Kleanta, najmudrija je Dorina koju utjelovljuje Lorenci artikuliranim govorom i bez velikih gesta, kako i priliči onoj koja pokušava popraviti štetu. Osim svadljivog Damisa (Žan Koprivnik) u predstavi se još pojavljuju Matevž Biber (sudski izvršitelj) i Nejc Ropert (sluga). Blagoj Micevski odjenuo je muškarce i Dorinu u elegantna tamna odijela, a Elmiru i Marijanu u profinjene haljine.

 Usprkos navedenim primjedbama, mislim da je „Tartuffe“ glumački vrlo uspjela predstava koja pokazuje da bi možda Molierea valjalo shvaćati kao svojevrsno upozorenje.