Često se pitam, gledajući neku predstavu, koliko će izvedbi dočekati, hoće li je (ukoliko je dobra) nakon nekog vremena „obnoviti“ s drugim glumcima ili će je (ukoliko je slaba) stanje na blagajni „ukinuti“?  Vrlo se rijetko predstava „ugasi“ zbog vremešnosti glumaca, a još se rjeđe prestanu brojati izvedbe i počinju brojati godine! Prethodna rečenica aludira na dugogodišnju predstavu Stilske vježbe Raymonda Queneaua u prijevodu i adaptaciji Tonka Maroevića i Tomislava Radića, režiji potonjeg i izvedbi Pere Kvrgića prvo s Mijom Oremović  (19.1.1968., Teatar ITD) a potom s Lelom Margitić (od 1970.), neumornih pola stoljeća ( 29.4.2018., Dramsko kazalište Gavella). Malo je koja predstava bila tako omiljena kao što su bile Stilske vježbe i mada se na jubilejnoj izvedbi naslućivalo da neće više dugo trajati (Kvrgić je imao 91 godinu), uporno smo se šalili: došli su tiho i ušli u legendu.

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život odlučilo se „poigrati“ s legendarnim Stilskim vježbama putem predstave Varijacije mlade dramaturginje Anamarije Budimir u režiji (scenografija, izbor glazbe) Dražena Krešića pa se Scena „Vidra“ preobrazila u kola tramvaja broj 14 (stari tip sa žutim i crvenim stolicama) gdje su raznolike situacije poletno dočaravali Marijo Glibo, Anita Matković, Ružica Drenski i Andrej Drenski (5.12.2023.). Svjesna usporedbi koje će tekst morati „podnijeti“, Budimir nije, osim u izboru tramvaja kao mjesta zbivanja, težila sličnosti likova niti je glavna priča bila uvijek u središtu pažnje jer je tramvaj „nakrcala“ jako različitim ljudima (a o psu da ne govorimo).

Ono što sam uvijek silno poštovala kod glumaca iz „Novog života“ njihova je spremnost da se suoče s vlastitim stanjem, pa je lik kojeg igra Marijo Glibo (Markec) „slabovidni albino muškarac“ što Glibo privatno i jest. I sve bi bilo dobro, da trap glazbenik Ljevoruki Spinoza nije Markeca fotografirao mobitelom što je ovaj doživio kao provokaciju na koju mora reagirati. Aktualna, sasvim moguća situacija u kojoj pojedinac ne haje za tuđe osjećaje, nego teži vlastitoj promociji, pri čemu nenadani sukob postaje hrana znatiželjnicima i svi sudjeluju u prepričavanju. Budući da je tramvaj idealno mjesto za okupljanje raznih „spodoba“, slušamo žanrovski različite priče pa „prepoznajemo“ bajke, bračne drame, ispovjedi, reportaže, krimiće, sportske prijenose, sudske procese, matematičke  zadatke ili opise dvoboja. Koji put priča ostaje neispričana jer je pripovjedačica od smijeha ne može ispripovijedati.

Koliko god epizode bile dobro napisane i duhovito interpretirane, ima ih previše (tridesetak) i skoro sam sigurna da bi manji broj istaknuo pojedinu priču i osigurao dinamičniju izvedbu. No, od ovog nedostatka puno je važnija odvažnost autorskog tima i glumačkog ansambla da  zaigra na terenu koji se činio „nedodirljivim“.  I najduže putovanje počinje prvim korakom.