Uvijek me „ushiti“ kada naslutim veze među kazališnim predstavama i onda ih poredbeno istražujem, kao što ću učiniti s dvije predstave u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“: Subota, nedjelja i ponedjeljak Eduarda de Filippa u režiji Paola Magellija (25.9.) i Kroćenje goropadnice prema motivima komedije Williama Shakespearea u režiji Selme Spahić (3.12.2023.).

Talijanski komediograf Eduardo de Filippo (1900.-1984.) vrlo se izravno i detaljno bavio svojim junacima, pa se pridružio obitelji Priore (Subota, nedjelja, ponedjeljak, 1959.) i to ne samo na nedjeljnom ručku kako bi pojeo izvrsni ragu gospođe Rose, nego i dan prije i dan poslije kako bi vjerno dočarao život u zajedničkom kućanstvu triju naraštaja. Iako je možda „prepisao“ stvarnost „tipične“ napuljske obitelji (svadljive i glasne), ono što vidimo „oslikava univerzalne aspekte međuljudskih odnosa i pruža prigodu za razmišljanje o vlastitim prioritetima i vrijednostima u ovom našem ubrzanom svijetu“, kako u programu zapisuje autorica adaptacije i dramaturginja Željka Udovičić Pleština.

U nedjelju scenom dominira ovalni stol okružen stolcima (Miljenko Sekulić) jer kada su u „punom sastavu“, oko njega sjede djed (Vilim Matula), roditelji (Linda Begonja, Dražen Čuček) i njihova djeca (Filip Detelić, Josipa Anković, Davor Kovač), bliska  rodbina i prijatelji (Mia Anočić-Valentić, Damir Poljičak, Anita Matić Delić, Matija Šakoronja, Marko Makovičić, Igor Jurinić, Ana Maras Harmander), dragi  susjedi (Hrvoje Kečkeš, Branka Trlin) a u prolazu su krojač (Vedran Mlikota) i doktor (Karlo Mlinar). Ambijentu i ozračju doprinose video projekcije Ivana Marušića Klifa, kostimi Marite Ćopo, oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka i glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta.

Gospođa Rosa Linde Begonje drži četiri (a ne uobičajena tri) ugla kuće, a zauzvrat dobiva površnu ili nikakvu pažnju svojih ukućana: već odrasla djeca podrazumijevaju da ona bez prestanka kuha, sprema, pere i čini sve za njihovu udobnost  dok  muž, bezrazložno ljubomoran, tjera inat. A ona „rinta“ i „rinta“ dok ne „pukne“ (slično jezivoj Andrićevoj rečenici: „U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem ili jednim i drugim, a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.“). Rosin bijes i očaj vode njezinom živčanom slomu i sigurna sam da joj muževe isprike ne umanjuju uvrijeđenost (optužba za preljub) niti zacjeljuju rane. Begonja temperamentno, pomalo agresivno oblikuje Rosin lik, no to ne odgovara svakoj situaciji. Čuček muža, čak i ljutog,  prikazuje odmjerenim što mi se čini logičnijim. Detelić duhovito glumi „umiljatog “unuka koji iskorištava naklonost koju prema njemu gaji prgavi djed (Matula), a doista su dirljivi  Makovičićevi pokušaji da skrene pozornost obitelji na svoju izvedbu Pulcinelle… i tako redom. Malo sam se zabrinula da mi ništa nije bilo smiješno!

Na ulazu u kazališni prolaz stoji plakat za predstavu Kroćenje goropadnice na kojem žilet reže ženski jezik (Studio Cuculić) i koliko god bio strašan, nesumnjivo savršeno prikazuje kako učinkovito ušutkati ženu. Što može biti bolje: živa i nijema! Izvedbeni tekst kombinira originalni tekst i propitivanja  ženskog položaja (nekad i danas) pa su glumci naizmjence citirali Shakespearea i angažirane hrvatske književnice  (Drakulić, Ugrešić), prizivali u sjećanje sramne napise o grupi aktivistica  posprdno imenovanoj Vještice iz Rija i tom duhu bliska srednjovjekovna ženska brnjica ili kako piše dramaturginja Emina Omerović: „Prostor ženskog postaje prostor horora, odnosno mučenja, kažnjavanja, ali i upozorenja za ostale članove društva (neovisno o rodu i spolu) na ono što ih čeka ako ne budu poštovali patrijarhalno uređenje društva. Tijekom procesa pokušali smo istražiti navedene slojeve, analizirati svaki segment toga komada (…) kreirajući neke nove prostore za intertekstualnost, metateatarske postupke i citatnost. Ono što nas je vodilo na tom putu jest da uvijek razmišljamo o to- me  što se krije u pozadini ponekad naizgled nebitnih detalja, što je iza onog čemu se smijemo, koji komički obrasci su se ustalili i zašto, a koji su danas popularni, što oni govore o društvenim obrascima koje smo normalizirali i gdje se u svemu tome krije naša odgovornost“.

Glumaci (Linda Begonja, Borko Perić, Marko Makovičić, Ines Bojanić, Dražen Čuček, Jakov Zovka) odjeveni u „šekspirijanske“ kostime (Selena Orb) ulaze u polumračni (Aleksandar Čavlek) prostor pucketajući velikim bičevima (po naputku Friedricha Nitzschea: „Ideš li ženama? Ponesi bič!“) i saznajemo probleme brižnog oca: ne želi udati umiljatu Biancu dok ne udomi opaku Katarinu. Privučen mirazom, Petruccio (Perić) prihvaća brak s Katarinom (Begonja) i potom je počinje izgladnjivati, iscrpljivati i mučiti na razne „zgodne“ načine. Izvedba prati Shakespeareovu strukturu, no brojni citati i opisi neprestance prekidaju kontinuitet radnje pa mi ta mješavina „od svega pomalo“ u konačnici nije najbolje sjela: predstavu nisam doživjela niti kao satiru, niti kao osudu, niti kao zabavu, niti kao… Ne sumnjam u dobre namjere autorskog tima (da ne zaboravim scenografa Matiju Blaškovića, koreografkinju Enu Kurtalić i skladatelja Nenada Kovačića) niti išta zamjeram glumcima (oni nikada, nikada nisu ni za što krivi), ali „magija koji puta uspije, a koji puta ne“. Ali zato imamo seriju recepata kako „zatući“ ženu.