U Polukružnoj dvorani Teatra &TD izvedene su u kratkom razmaku dvije zanimljive predstave: Hiromi Vida Hribara, autora teksta, skladatelja i redatelja (u koprodukciji s Radio Teatar Bajsić i prijatelji, 7.11.) i Visibaba Lane Barić, Nikoline Rafaj i Sanje Milardović u režiji ove posljednje (2.12.2023.), a razlog povezivanja ovih predstava nije samo mjesto izvedbe, već i odabir žene kao naslovnog i ključnog lika.
Japanska klaviristica Hiromi (Rea Bušić) ulazi u obitelj (supruga, maćeha) u kojoj zajedno žive tri naraštaja muškaraca (djed – Matija Čigir, otac – Silvio Mumelaš, sin – Vedran Živolić) i njezina prisutnost u svakom od njih izaziva drugačije osjećaje. Osim naslova koji asocira na virtuoznu jazz pijanisticu Hiromi Uehara (1979.), japanski „štih“ (u duhu Nô teatra) predstavi daju scenografija (Mara Bajsić, Luka Matić) izvedena od paravana sa slikom karakterističnog bora i obasjana na određen način (Luka Matić), svijetli muški kostimi nasuprot „kimonu“ (Mara Bajsić), ugođajna glazba (Vid Hribar) i tradicionalni stav (klečanje) muških sudionika. Sami razgovori su pomalo rubni („Nisu sve fore metafore“) pa se valja usredotočiti da bi se jasno razlikovala sjećanja od stvarnosti i pratila „prelijevanja“ iz običnog u neobično. Vizualna i glazbena kulisa pretvaraju obiteljske likove u vremenske simbole (prošlost, sadašnjost, budućnost), no pojava ženske vitalnosti nuka ih na promjene (osim sina) pa se pitamo, nije li Hiromi manipulatorica (sve je u nje ljupko: „čudan“ izgovor, znalačko sviranje, kulinarstvo)?
Zahvaljujući zanimljivom tekstu (povremeno mi je djelovao šašavo, no to je kompliment), prekrasnoj scenografiji, izvrsnoj glazbi i dobrim glumcima, predstava Hiromi je nesumnjivo izuzetna, no nije mi jasno zašto se prema kraju počela tako jako usporavati?! Yukkuri, yukkuri!
Navikla sam na ženska imena istovjetna nazivima cvijeća, voća, rijeka pa i životinja, ali me je malo zateklo ime Visibaba Anić kojim se u čekaonici ambulante predstavila turobna žena u zelenoj haljini. Monodrama u kojoj Visibaba (Lana Barić) razmišlja o svojem ne baš zadovoljavajućem životu u kojem neprestance nešto čeka (naručeni pregled, lift, tramvaj, vlak i tako iz dana u dan; „netko živi, netko čeka“) i pri tome nema nikakvu podršku (obitelji, prijatelja, partnera) što je čini osamljenom i krhkom. Iako je priča tužna, tekst vrvi duhovitim opaskama (posebno o dragocjenosti Hrvata) koje Barić izgovara naizmjence gnjevno i žalosno uz tugaljivi izraz lica, pa sam stalno bila u dvojbi između smijeha i sažaljenja. Njezini monolozi prelaze u dijaloge sa snimljenim glasovima (Duško Ćurlić, Sanja Milardović, Nikša Butijer, Bernard Tomić) a misao da je možda teško bolesna, pobuđuje u njoj potrebu da učini ono što je uvijek željela napraviti, a nije se usudila (pjevati na „Eurosongu“!). Sve dok smo pratili Visibabine životne dileme uživajući u glumi Lane Barić, predstava je posjedovala jasnu koncepciju – težnju da se poništi pasivni pristup. U namjeri da se „aktivira“, Visibaba ispriča priču o djevojčici i „nastupi na Eurosongu“ (video Tin Ostrošić), ali su te dvije scene radi nejasne koncepcije (priča je dosadna, a nastup isforsiran) „narušile“ cjelinu. Šteta jer Visibabina priča je bolno aktualna a Barić je zbilja odlična.
Kako bilo, Teatar &TD sve jasnije profilira određenu estetiku i moje brundanje valja shvatiti dobronamjerno – ja zbilja volim dobre predstave.