Dramaturginja Ana Prolić kao gost Kazališta lutaka u Zadru režirala je predstave Juha od Bundeve 2016., Nikomu pravo 2018. i zEzop, čija premijera je bila 4. prosinca 2023. Prvi put je surađivala s Kazalištem lutaka Zadar 2014., kada je napisala tekst za predstavu Hamletova istina. Nametnula se poetikom koja  pomiče granice i lutkarskog i glumačkog kazališta. Tako je u predstavama Juha od Bundeve i zEzop glumce odjenula u životinje. Neobičan pristup antropomorfizaciji životinja potaknuo nas je da nešto kažemo o tome. Oživljavanje neživog, ili temelj lutkarskog izraza u zadarskom lutkarstvu je bio predmet propitivanja od davnih pedesetih pa sve do danas. U režijskim zahvatima različitih redatelja u Kazalištu lutka Zadar nije isključeno da se moraju aranžirati isključivo antropomorfne lutke pa čak i onda ako su junaci životinje.

Propitujući različite oblike antropomorfizacije, Ana Prolić nekako se nastavlja na tradicijsko maskiranje s rekvizitima-lutkama koji se javljaju u predkorizmeno doba. Obično muškarci odijevaju kožuhe, stavljaju na glavu maske, a zvončari imaju još i velika zvona. Poznate su lutke koje se u ophodnom kontekstu naziva maskama medvjeda, konja i deve. Stare dubrovačke maske Čaroje, Vila i Turica, koje su se pojavljivale kroz čitavo pokladno vrijeme, imaju odijelo u obliku nedefinirane životinje koje pokriva cijelo tijelo te se jedino vide ptičje noge. Tradicijska maska čaplje sastoji se od odijela koje pokriva cijelo tijelo, a kljun je napravljen od dva komada drva koji se animiraju.

U dramatizaciji zEzop Ana Prolić isprepliće jedanaest Ezopovih basni u kojima personificirane životinje nose jasnu poruku, što je i polazište i cilj u stvaranju scenske igre. Neke basne doživljavaju preokret pa Cvrčak i Mrav pronalaze zajednički jezik, Jelen kojeg je napao Lav biva spašen, Lisica i Roda nadmudruju jedna drugu, Vuk uspije razdvojiti, ali ne i pojesti nerazdvojne Bikove, Vučji se čopor bori za pravednu provedbu zakona. Postavljajući prefiks z ispred Ezopa upozorava kako će se na neki način autori udaljiti ili poigrati s poznatim basna pa se četiri glumca Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Davor Tarbuk naprosto igraju Ezopovih basni. Unatoč vrlo dobroj glumi, oni teško ili skoro nikako ne mogu povezati odabrane basne u jednu cjelinu, već se pred nama nižu poznate priče bez nekog većeg razloga, osim utrke Zeca i Kornjače koji se pojavljuju na početku i kraju predstave. Sve scenske igre jako dobro prati glazba Mate Matešića koja ih na neki način povezuje. Glumci imaju odjevenu radnu odjeću na koju dodaju detalje kada predstavljaju životinju ili bolje rečeno oslikavaju didaktičku poruku, na čemu Ana Prolić ustraje.

U predstavi  zEzop veliki rep ima Lisica, a Roda i Vrana veliki kljun koji je odvojen od tijela i koji glumci drže u rukama, Zec ima na kapi velike uši, isto kao i Jelen velike rogove, Lav na glavi veliku grivu i Kornjača na leđima oklop. Sve to jako dobro komunicira s publikom po principu pars pro toto, koji je u lutkarstvu česta pojava. U predstavi Juha od bundeve Vjeverica ima prepoznatljiv rep, isto kao i Mačak, dok Patak ima na nogama peraje. I dok u Juhi od Bundeve glumci Sanja Grgina, Vjera Vidov i Jure Aras imaju kostim koji nose tijekom cijele predstave, glumci u predstavi zEzop pred publikom dodaju atribute radnoj odjeći kako bi uprizorili životinju. Ne mogu se oteti dojmu kako je takvu inscenaciju Prolić zamislila zbog činjenice kako je prvenstveno nešto htjela kazati, a ne pokazati i kako joj se učinilo da je to najbolji način da poruka dođe do publike.

Nije slučajno kako je Ana Prolić posegnula za Ezopovim basnama koje, personificirajući stvari, biljke ili životinje, u prvi plan stavljaju upravo poruku. Iako davanje ljudskog lika nečemu neljudskom proizlazi iz težnje da se ono što je zastrašujuće učini prisnim, personifikacijom se i sam čovjekov svijet naseljava nečim natprirodnim i čudnim. Ova figura ima za cilj oživiti, pojačati emocionalni dojam i stvoriti slikovitiji opis, pa priča postaje zanimljivija i emotivnija. Oljuđene stvari, životinje i pojave razmišljaju, osjećaju, govore, ponašaju se u skladu sa svim ljudskim osobinama i iznose poruku koja je puno snažnija, nego da je izgovore ljudi. Druga posebnost koju uvodi Ana Prolić obilato je korištenje spomenute retoričke figure pars pro toto, koja doslovce znači dio za cjelinu, a ima zadatak da ne odvlači pažnju od osnovne misli koju je redateljica željela predstaviti.

Juha od bundeve nastaje prema priči Helen Cooper. Tema je važnost stalnog obnavljanja prijateljstva kao i potreba za promjenama i prilagodbom koje zahtijeva svaki kvalitetni odnos. Naučit će nas i podsjetiti da je prijateljstvo vrijednije od svake navike te da je prepuštanje kolotečini i nefleksibilnosti često razlog propadanja mnogih vrijednih odnosa. Inscenaciju predstavlja duboka šuma u kojoj je koliba okružena vrtom punim bundeva. U kolibi živi troje prijatelja. Predstava počinje uobičajenom radnjom kuhanja juhe od bundeve: Mačak reže, Vjeverica miješa, Patak soli. Postojao je ustaljeni red dok mali Patak nije odlučio da bi on mogao malo miješati juhu ili preuzeti Vjeveričinu ulogu. Dolazi do svađe i mali Patak odlazi. Mačak i Vjeverica preispituju svoju ljutnju te počinju osjećati krivnju i zabrinutost za Patka. Konačno, prijatelji se pomire i shvate da je važno biti osjetljiv na potrebe drugih i biti spreman na kompromise.

Bez obzira na to što su ove dvije predstave imale isti pristup likovima kao antropomorfnim životinjama, koncepcijski su sasvim različite. Dok je Juha od bundeve kompaktna predstava okupljena oko jedne priče, s jasnim uvodom, vrhuncem i raspletom radnje, zEzop je sastavljen od jedanaest priča koje nisu baš povezane ni po sadržaju, ni po izrazu. I koliko predstava Juha od bundeve predstavlja zaokruženu cjelinu toliko Zec i Kornjača nisu uspjeli povezati Ezopove basne, iako počinju trčati na početku, a u cilj ulaze na kraju predstave. No bez obzira na različite koncepcije predstava, u prvi plan dolazi izvanredna glumačka igra svih aktera u obije predstave. Znalački su stilizirali glumačku igru i tako nas prisjetili da se ipak predstava odigrava u Kazalištu lutaka.

Predstave Nikome pravo i Hamletova istina imaju sasvim drugačiji predznak jer se na sceni uglavnom nalaze živi glumci. Nikomu pravo nastala je prema motivima narodne pripovijetke Svijetu se ne može ugoditi. Priča je to o mami, sinu i magarcu i njihovom putovanju zbog putovanja, kroz sela i gradove. U ulozi magarca je Juraj Aras, majke Sanja Grgina i sina Dominik Karakašić. Magarac je oblikovan od stepenica koje predstavljaju životinjino tijelo i kanti kao magarećeva glava. Predstavu spominjemo kako bismo naglasili osnovnu poruku koju je htjela predstaviti Ana Prolić: ovo je priča o tome kako je teško biti i ostati svoj, kako je bitno šutjeti i poštovati tuđe mišljenje, kako valja sačuvati obraniti i poštovati svoje, kako je lako suditi i osuditi, kako je lako prihvatiti osudu i, na kraju, ovo je priča o slobodi, kazala je Ana Prolić. U predstavi su sudjelovali isti suradnici kao i u ostalim predstavama: Damir Klemenić kao suradnik za scensku igru bio je i u predstavi zEzop, kostime je osmislila Anita Goreta, a Mate Matišić skladao je glazbu i tekst songova za sve njezine predstave. Predstava Nikomu pravo 2018. je dobila nagradu za najbolju lutkarsku predstava ili predstavu za mlade, a Ana Prolić je za tekst Nikomu pravo bila nominirana u kategoriji „Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”.

I na kraju dodajmo da je Ana Prolić napisala tekst Hamletova istina „ciljano“, za prvu umjetničku suradnju Kazališta Virovitica i Kazališta lutaka Zadar. Predstavu je režirao Dražen Ferenčina, ali se ne uklapa u ovo naše razmišljanje o antropomorfizaciji i retoričkoj figuri pars pro toto pa bi mogla biti predmet nekog drugog propitkivanja.