Engleski književnik irskih korijena Oscar Wilde (1854.-1900.) svoju omiljenost među suvremenim kozerima duguje brojnim aforizmima izrečenim u salonskim raspravama i uključenim u njegova prozna i dramska djela jer su ga te kratke i duhovite opaske uvijek prikazivale kao vrhunskog, nekonvencionalnog intelektualca, iskričavog duha i britkog jezika koji je istovremeno bio neupitni društveni arbitar i „zločinac“ osuđen zbog „odbojne nepriličnosti“. O Wildeu piše prevoditelj Andy Jelčić u kazališnoj knjižici predstave Važno je zvati se Ernest u režiji Ivana Plazibata i produkciji Zagrebačkog gradskog kazališta „Komedija“ (30.11.2023.): „Više od ikog drugog Wilde je zaslužio živjeti u današnje doba: njegovo bi odijevanje bilo trendsetersko, pisanje u pravoj mjeri zanimljivo i skandalozno a spolna orijentacija neupitna. Mediji bi se za njega otimali, followera bi imao na milijune, a Andy Warhol bi u usporedbi s njim bio tek blijeda sjena.“

Komedija koju ću kratko nazvati o Ernestima (1895.) bila je Wildeov zadnji kazališni uspjeh jer je iste godine otišao u zatvor. Za vrijeme dvogodišnjeg tamnovanja stradalo mu je zdravlje, izgubio je ugled i novac te je odmah po izlasku iz zatvora otišao u Francusku gdje je životario i umro. Naslov The Importance of Being Earnest (zadnja rečenica komedije, ali i njezina „pouka“) znači Važnost ozbiljnosti, no budući da se glavni muški likovi, Algernon Moncrieff (Filip Juričić) i Jack Worthing (Ronald Žlabur) koriste imenom Ernest kao duplim identitetom, u naslovu se Earnest preobražava u Ernest. Oba prijatelja izmišljaju brata / prijatelja kako bi kod obitelji imali izliku za odlazak u London / na selo u provod, pa kada to međusobno raščiste, odlučuju si dati podršku ukoliko bi im išla u korist. Glavni zapletaj je ljubavni, jer Algernon ima rođakinju Gwendolen (Nina Kaić Madić) koju bi Jack želio oženiti, a Algernon se zaljubljuje u Jackovu štićenicu Cecily (Ana Magud). Međutim, njih dvije imaju „fiksnu ideju“ da se udaju isključivo za muškarce imenom Ernest, pa se prijatelji zbog svojih ljubljenih odlučuju promijeniti svoja „banalna“ imena. U međuvremenu se otkriva da je Jack, prezrivo opisan kao „siroče iz torbe“, dijete koje ja izgubila rastresena gospođica  Prism (Vanja Ćirić), da mu je pretenciozna lady Bracknell (Mila Elegović) tetka, Algernon mu je brat i da se on, zahvaljujući obiteljskoj tradiciji doista zove – Ernest.

Prikazujući isprazne društvene odnose u kojima se iskreni osjećaji gube u vrtlogu besmislica i u kojima i najiskrenija čuvstva robuju pomodnim običajima, Wilde je oblikovao duhovitu, nježnu i istovremeno opaku situaciju u kojoj nitko ne želi biti ono što jest: iskrena priča nailazi na podsmijeh, a bedastoća na odobravanje! Wilde je bio pametan i duhovit pa iako je slovio za cinika, na „uvrnuti“ je način povezivao tugu i pouku i ma koliko se  trudio („Budi svoj, svi drugi su već zauzeti“), nikada nije bio doista shvaćen. Mislim da je kod njega tema bila možda manje važna od samog pristupa i zato mi se Plazibatova interpretacija nije svidjela jer je, po mojem sudu, „izbrisala“ Wildeov duh. Prije svega tu je glazba Damira Šimunovića koji je, za mene, jedan od najboljih kazališnih skladatelja, ali ne u ovoj predstavi, gdje nagli i neočekivani glazbeni istupi nepotrebno „sijeku“ dramsku radnju. Drugim riječima, agresivna invazija zvukova praćena bezrazložnim scenskim pokretom (Anna Javoran) razbija tekstualno tkivo čime se, po mojem shvaćanju, potpuno narušava atmosfera Wildeovog svijeta. Duhoviti su scenografski zahvati Filipa Triplata, osobito egzotični prikaz sela (papige i biljke), ali nisam sigurna da razumijem odabir kostimografkinje Petre Pavičić: u prvom dijelu su svi u crnoj odjeći (ozbiljnost grada?), dok su u drugom dijelu svi u crvenim bojama (selo, opuštenost, ljubav, preokret?) uz izuzetak bijele haljine lady Bracknell, konvencionalne haljine gđice Prism, pretpostavljene odjeće velečasnog Chasublea (Dražen Bratulić) i poslužitelja (Adnan Prohić).

 „Ugurani“ u Plazibatovo „čitanje“ Wildeove komedije, glumci,  barem meni, nisu dali ništa što bi me ushitilo. Ali zato me Wilde nije iznevjerio pa ću za kraj navesti njegovu, u isti mah tako moju izjavu: „Ne recite da se slažete sa mnom. Uvijek se bojim da sam u krivu kad se ljudi sa mnom slažu.“