Sve pripovijetke Ivane Brlić-Mažuranić (1874.-1938.) vrve živopisnim likovima i čudesnim  događajima pa je njezina zbirka pripovijedaka Priče iz davnine (1916.) pravo vrelo nadahnuća pri osmišljavanju repertoara u kazalištima za djecu. Neke su priče „slikovitije“ od drugih i u tome, rekla bih, prednjači Šuma Striborova jer je začarana šuma likovno  izazovna, preobražaji maštoviti (guja u djevojku, žeravica u Domaće), a majčini pothvati prilikom udovoljavanju snahinim zahtjevima pomalo avanturistički… Iako dobro pobjeđuje zlo (budalasti sin se sabere jer ga njegova majka ne želi napustiti), ipak je poruka pomalo „zakučasta“, što nije loše jer naknadno (valjda) potiče razgovor o ljudskim prioritetima. Valja reći da su neki izrazi današnjoj djeci potpuno strani, pa se jezik (priče su dio lektire) ili „osuvremenjuje“ ili zadržava uz objašnjenja (fusnote).

Pri postavljanju predstave Šuma Striborova u Gradskom kazalištu „Žar ptica“ (13. 10. 2023.) dramaturginja Ivana Vuković je „adaptirala“ tekst, pri čemu je promjenom „starinskog“ duha zadrla (moj dojam) u  bajkovitost (posebno kod uloga Domaćih koji se pozivaju na prirodu glumačkog zanata: budući da su glumci – a ne Domaći – mogu se pretvoriti u bilo što!), što je redateljica Lea Anastazija Fleger podržala dinamizirajući izvedbu (glazba Borna Šercar, scenski pokret Jure Radnić). Sve gore navedeno nije vidljivo na početku jer je scenograf Stefan Katunar šumu prikazao (oblikovanje rasvjete Vesna Kolarec) očaravajuće: visoke stolice tvore drveće i taj naglašeni vertikalni  pristup (na vrhu sjedi Stribor – Berislav Tomičić) smješta ljude na pripadajuću im „prizemnu“ razinu. Ne razumijem zbog čega su domaći (Amanda Prenkaj, Laura Čerina, Filip Lugarić) i Malik Tintilinić (Marko Hergešić) odjeveni u zelene odore (Ana Fucijaš) kada oni nisu šumska bića (mada im je Stribor starješina), nego iskaču iz vatre („Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada siva kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen“). Zeleni je „štih“ valjda trebao povezati šumu sa svim „magičnim“ bićima, no to očito ne vrijedi za guju-djevojku. Njezina je pozicija ionako dvojbena: ukleta zbog zloće uspijeva se činiti ženom mada čak i naivni sin (Jakov Zovko) zna da je bila zmija. Dramaturginja se prilično „zaigrala“ u prikazu te promjene što je Vesna Ravenšćak dobro iskoristila. Ana Marija Vrdoljak je na stišani i profinjen način prikazala majčinu patnju, vjerno odražavajući duh ove pripovijetke: mada u snahi prepoznaje začarano biće, majka spremno trpi sve nevolje jer je sputava ljubav prema sinu. Kada je sin i snaha protjeraju pa joj Domaći nude pomoć pod uvjetom da se odrekne sina, „(njoj je) bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta“. I to je njezino čuvstvo dokinulo Stribora i njegove čarolije.

Možda sam očekivala više, ali ovako „prekrojena“ predstava „Šuma Striborova“ nije stigla do mojeg srca – zaustavila se u očima.