Predstave Možeš biti sve što želiš i Dražen nisu, usprkos  zanimljivim temama, ispale  naročito poticajne, ali kako se to ponekad događa – „magija koji puta funkcionira, a koji puta ne“U pjesmi Trešnjevačka balada (glazba Zvonko Špišić, riječi Drago Britvić, 1969,.) govori se o zagrebačkoj Trešnjevci kao o kvartu „bez groblja i bez rodilišta“ te se u svrhu identifikacije   nabrajaju tramvaji, vrtovi, gostione i ovlaš kino, iako su i tada postojali  Malo kazalište Trešnjevka (danas Gradsko kazalište Trešnja) i Narodno sveučilište Trešnjevka  (kasnije  Društveni dom Trešnjevka a potom Centar za kulturu Trešnjevka). U međuvremenu su profunkcionirali novi kazališni prostori (Kunst Teatar i Društveno-kulturni centar „Šesnaestica“; sada ih je četiri od Mošćeničke 1 do Ozaljske 16) pa se desilo da sam na Trešnjevci za redom gledala dvije predstave o  mladenačkom razdoblju glavnih likova: Možeš biti sve što želiš autorice i redateljice Ivane Vuković u koprodukciji UO Punctum, T25 i KunstTeatra (21.10.) i Dražen Paška Vukasovića i Ivane Vuković u režiji Paška Vukasovića i koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku i GK Trešnja (22. 10. 2023.).

Dramatičarka Ivana Vuković (1992.) profilirala se kao vrlo zanimljiva autorica čije su izvedene drame bile hvaljene, a najuspješnija je bila 55 kvadrata u režiji Ivana Plazibata i produkciji HNK Split. Dok je spomenuta predstava obilježena obiteljskim životom u skučenom prostoru, u predstavi Možeš biti sve što želiš označenoj kao „ženskoj“ na svim razinama (predložak, režija, dramaturgija, izvedba) autorica  Vuković, dramaturginja Nina Gojić i glumice Lana Meniga i Nikolina Prkačin istražuju pojmove koji su tako čvrsto utkani u naše patrijarhalno društvo da ih u svakodnevici skoro više niti ne primjećujemo (osim ako nam se ne obiju o glavu). Lenu i Mara dvije su djevojčice na pragu puberteta (nisu još sigurne što će mjesečnica promijeniti u njihovim životima) koje se zabavljaju prostačkim dosjetkama („Žena je zloćudna izraslina oko pi…“), ženomrzačkim opaskama („Žena koja je iz kuhinje došla u dnevnu  sobu očito je na predugačkom je lancu“) i pričanjem seksualnih zgoda izmjenjujući tepanja i vulgarnosti. Iako prilično zabavne, Lana Meniga i Nikolina Prkačin nisu mi priopćile ništa novo, niti su se ozbiljnije pozabavile „onime“ s čime se „obračunavaju“. Odjevene u starinske haljinice (Ana Fucijaš), one se krevelje i bacakaju (Andreja Jandrić), ali priču ne dovode do kraja. Mogla bih to pripisati njihovoj uvjetnoj naivnosti/nevinosti ali se pitam, zašto smo se onda okupile?

Za kraj 63. međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku  (24.6. – 8.7.2023.) najavljena je predstava Dražen, a moje pitanje „Koji Dražen?“ dočekano je istinskim zaprepaštenjem jer u Šibeniku postoji samo jedan jedini Dražen, a to je vrhunski košarkaš  Dražen Petrović (1964.-1993.) koji je nakon igre u  domaćoj „Šibenki“, zagrebačkoj „Ciboni“ i „Real Madridu“ dospio u Ameriku i bez koga ne bi reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske bile tako uspješne. Novinar Enrico Campana dao mu je nadimak „košarkaški Mozart“, iako Dražen, prema riječima najbližih, nije bio niti infantilan niti samodovoljan, pa jedini povod za taj „slikoviti“ opis nalazim u Draženovom ranom početku profesionalnog igranja („Šibenka“ 1979.). Za razliku od Amadeusa pod paskom tlačiteljskog oca, Dražen je svojevoljno počeo trenirati i zahvaljujući upornom radu („Postavio bih neke stolice po terenu i driblao. Opet i opet. Muk. Samo zvuk lopte. Koš, lopta i ja“) iskristalizirao se njegov neosporno veliki talent.

Paško Vukasović je zajedno s Ivanom Vuković napisao predložak za predstavu: „Tekst je nastao prema motivima stvarnih događaja i osoba iz kasnog djetinjstva i adolescencije našeg najboljeg košarkaša – Dražena Petrovića. Svaka od scena u predstavi ima stvarno utemeljenje, pozadinsku priču i povijesnu istinu kao podlogu u njenom kreiranju“. Epizoda o spaljenom kauču potječe vjerojatno od mame Biserke, napuštanje glazbene škole i odlazak na  treninge od starijeg brata Ace (1959.), zabijanje koševa na Baldekinu od prijatelja Nevena Spahije, a glumac Toni Kukuljica izgovara Draženove autentične rečenice: „Da je Aco igrao nogomet, i ja bih. Da je vaterpolo, ja bih isto.“ (Nije li visina od 196 cm ipak bila imperativ?).

Pozornica je morala „udomiti“ košarkaški teren i stan obitelji Petrović i glazbenu školu i mjesta druženja (Liberta Mišan, Frane Celić) pa su prijelazi ponekada malo nespretni (prostor se možda mogao drugačije organizirati?!). Ozračju zbivanja bitno ne doprinose  ni kostimi (Sara Lovrić Caparin, Tina Spahija) ni glazba (Karlo Mrkša, Filip Triplat), a poletna završna pjesma („Život leti kapetane“) tek naglašava spomenarski duh izvedbe (zagrebačka premijera zbila se na Draženov rođendan, a povod postavljanja predstave je 30. obljetnica smrti). „Upravo upornost i veliki rad determiniramo kao krucijalni kriterij uspjeha u bilo kojem polju ..)“, piše u programu, ali nažalost to sama predstava, osim deklarativno, baš i ne pokazuje. Ne sumnjam u dobre namjere autorskog tima, ali epizode koje bi trebale biti zabavne, nižu se sporo i ne vode katarzi (Kukuljica je dragi dečko, ali neuvjerljiv), čak ni u konačnici kada gledamo video projekcije Draženovih koševa (montaža Denis Golenja). Po mom sudu, najuspjelije su scene između braće, jer je Silvio Mumelaš u liku Ace odlično izbalansirao autoritet i zaštitnički stav starijeg brata, dok su odnosi s dugogodišnjim prijateljem Spahijom (Matija Čigir), s roditeljima (Daria Knez Rukavina, Krunoslav Klabučar), s trenerom (Tvrtko Jurić) i s ostalima (Kruno Bakota, Dubravka Lelas, Lucija Rukavina, Luka Bulović) ostali na razini zabilješki. Očekivala sam u predstavi puno više energije i emocija, ali su se one nekako „ispuhale“.

Predstave Možeš biti sve što želiš i Dražen nisu, usprkos  zanimljivim temama, ispale  naročito poticajne, ali kako se to ponekad događa – „magija koji puta funkcionira, a koji puta ne“.