Poput djeteta koje nestrpljivo čeka da izađe na igralište, tako su i glumci Gradskog dramskog kazališta „Gavella“ nakon tri i pol godine dočekali da zaigraju u „svojoj kući“ pa sada „svaki čas“ gledamo premijere predstava koje su ili netom dovršene ili su premijere bile u kazalištima s kojima je „Gavella“ ušla u koprodukciju. Predstava Što na podu spavaš Darka Cvijetića u režiji Kokana Mladenovića pripada ovim potonjima jer je nastala u suradnji Gradskog dramskog kazališta „Gavella“ (21.11.2023.), Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo i Internacionalnog teatarskog festivala MESS – Scena MESS (izvedbe rujan i listopad 2022.).
U dramatizaciji romana Što na podu spavaš sudjelovali su autor, redatelj, dramaturzi Mina Petrić i Dubravko Mihanović te ansambl predstave pa su neke scene prilično izmijenjene u ozračju (priča o čizmama) ili pristupu (Angelov monolog na engleskom i pisanje riječi šišmiš ćirilicom), što je izvedbi dalo neočekivane i zanimljive poruke. Kokanović je režirao Cvijetićev roman Schindlerov lift o životu za vrijeme rata u prijedorskom „Crvenom“ neboderu, pa mu je dobro poznat njegov pripovjedački stil u kojem se snažno isprepliću fikcija i zbilja. Roman Što na podu spavaš sastoji se od poglavlja u kojima nam se naizmjence obraćaju autor i njegovi junaci, od kojih je najvažniji autorov brat Bota, koji odlazi u Sarajevo na služenje vojnog roka (8. 3. 1992. polaže zakletvu). Upravo preko brata pratimo sudbine mladih vojnika koji pokušavaju napustiti kasarnu, njihov strah od mržnje s kojom se susreću, namjerne i slučajne smrti, povratak kući, odlazak na ratište i obiteljska sjećanja. Priče su potresne i mučne, ali neki detalji su tako nevjerojatni da ne dvojim da su istiniti. Usprkos ubijanju i užasu, Cvijetić opisuje i nježne epizode, ali scena koja budi nadu jest razgovor Bote i Arifa na krovu jednog američkog tržnog centra kada shvate da su 1994. ratovali jedan protiv drugoga: „Pa se Arif i ja gledali. Prestali raditi. Obojica nemoćni. Ratovali za domovinu, da odemo iz nje, što dalje. „Hajde, Bota, da završimo ovo“, kaže on. „Da. Da završimo ovo“, kažemo uglas.“ I njih dvojica znaju da bi trebali završiti oboje: i neprijateljstvo i krov.
Pogled na scenografiju (Marijela Hašimbegović) izaziva snažnu nelagodu jer sliči „frižiderima“ u mrtvačnici i doista, kada se otvore vrata, unutra leže skvrčeni ljudi u donjem rublju… Sve je sivo i metalnog sjaja pa takva, nazvat ću je, vizualna „hladnoća“, čini pravi okvir za prikaz turobnih sudbina. Većina muškaraca nosi uniforme, a njihove sive tonove prate i haljine (Marita Ćopo) tako da je scena gotovo jednobojna: tek tu i tamo po neki crni ili plavi odjevni predmet. Uz originalnu glazbu Irene Popović Dragović, snažnu poruku nosi sevdalinka Što te nema koju pjeva Senka (Maja Izetbegović), djevojka u koju je Bota (Darko Radojević) bio zaljubljen. Ta ljubav je (tada) bila bez perspektive, ne samo zato jer on bježi iz Sarajeva, nego i zbog njihovih različitih nacionalnosti. Redatelj je u predstavu uveo samog autora, tako da Darko Cvijetić naizmjence tumači zbivanja i „piše“ na pisaćem stroju (naslovi se pojavljuju na pozadini, čime izvedba prati strukturu romana), a zvuk tipkanja (skoro već zaboravljen) koji zvuči poput pucnjave, izaziva snažnu tjeskobu.
Osim navedenih ključnih glumaca, istaknula bih nastup Tene Nemet Brankov u ulozi mame koja svojim staloženim nastupom pokušava uspostaviti ravnotežu između ratnog ludila i ljubavi među bližnjima (oca igraju Ivan Grčić i Igor Pavlović). Iz svakog kazališta nastupilo je četvero glumaca koji su se uspješno dopunjavali rasporedivši pravilno teret emocija pa uz već nabrojene to su Sven Šestak, Nikola Baće, Aleksandra Pleskonjić, Stevan Uzelac, Saša Krmpotić, Merima Lepić Redžepović i Aldin Omerović.
Početkom predstave glumci su uspjeli kreirati vrlo upečatljive scene, ali kako je predstava odmicala, redale su se epizode bez većih međusobnih otklona, pa je i tenzija splašnjavala. Nisam sigurna da se to htjelo postići.