4. festival dramskih amatera središnje Hrvatske demonstrirao je značenje amaterizma u punom smislu te riječi – stvaranje iz ljubavi i radi vlastitog zadovoljstva. Na festivalu se predstavilo sedam predstava iz županija središnje Hrvatske, među kojima se našla i pokoja kvalitetom nešto slabija, no ispunjena pozitivnom energijom i radošću bivanja na sceni. Većina predstava demonstrirala je visoku amatersku razinu, a dvije su se posebice istaknule razrađenošću, čvrstoćom i uigranošću, ukazavši na ozbiljan rad i talent autorskih i glumačkih timova.

Tematski, većina predstava je usmjerena prema lakšim, komičnim notama, što je sasvim razumljivo, a uočljiva je i tendencija biranja poznatih i zahvalnih koncepata, poput televizijskog kviza, potrage za ljubavlju, bračnih mušica te neželjene ljubavi. I dok je većina koncepata iskorištena dobro do odlično, posebno su zanimljivi slučajevi u kojima se poznata tema iznevjerava neočekivanim obratom. Sve su predstave osim jedne nastale po originalnim autorskim tekstovima, što je hvale vrijedno, no predstava nastala po poznatom predlošku ujedno je i najbolja na festivalu, što bi također  mogao biti dobar smjerokaz. Odlično je graditi vlastiti kazališni svijet od samih početaka, no ponekad je dobro i testirati svoje kazališno iskustvo na već unaprijed dokazanom terenu. Pokazalo se da to nije nimalo lakši put, već pravi kazališni izazov.

Nekoliko se predstava tek ovlaš dotaklo društvenih i političkih prilika, no brzo su pobjegle od njih, što je možda šteta. Iako kazališni amaterizam uglavnom vežemo uz ugodu, zabavu i pozitivne aspekte života, a društvene i političke prilike danas u nas nemaju nikakve veze s tim pojmovima, možda bi bilo zanimljivo stvoriti društvenu ili političku satiru i na sceni se od srca nasmijati paradoksima koji nas izvan scene okružuju i polako, ali sigurno guše. Dotad, jasno je što naše amatere najviše intrigira – ljubav. Ljubav je bol na srcu mom, ona je uteg u braku tvom, ljubav je osmijeh na licu, suza u duši, grč u želucu. I vječni izvor komike, što pokazuje i većina predstava u konkurenciji.

No dosta više o ljubavi. Dio glumaca pokazao je visoku razinu glume i glumačke koncentracije te dosljednosti. Bili su u liku u prvom planu i u pozadini, dok su izgovarali replike i dok su „odmarali“. Ta dosljednost nam se čini izuzetno važnom, budući da poistovjećivanje s likom omogućuje glumcu naizgled opušteno tumačenje i igranje tog lika, ali i (s) likom samim. Kad je glumac u potpunosti prepušten svom liku i radnji, on može i griješiti, a da greška ne bude greška, odnosno da djeluje prirodno. I ta se posvećenost i prepuštenost itekako osjeća na sceni.

Iako je redateljski rukopis u amaterskim predstavama često nevidljiv, odnosno naizgled se svodi na mizanscenska poslagivanja i dijaloška preslagivanja glumaca, to nije tako, što je nekoliko predstava vrlo zorno demonstriralo. Upravo „nevidljivost“ režije često znači odlično odrađen posao. Naime, nije lako posložiti sve elemente igre i sve glumce tako da i oni i predstava djeluju uravnoteženo. Na ovom festivalu imali smo prilike vidjeti predstave koje su demonstrirale upravo tu moć i snagu diskretne redateljske ruke, u pravilu praćene lucidnim rješenjima na mikroplanu.

Zaključno, 4. festival dramskih amatera središnje Hrvatske pokazao je da amaterizam središnje Hrvatske diše punim plućima s osmijehom na licu i u srcu.

Selektori: 

Đurđica Seleš, Margareta Fabičević i Igor Tretinjak

• najbolja predstava: Pučko kazalište Buševec, „Prodani dedek“
• najbolja režija: Irena Rožić, „Prodani dedek“
• najbolji novi dramski tekst: Zdravko Kolar, „Na je moje dite, fala Bogu“
• najbolja glavna ženska uloga: Ana Jačmenica za ulogu Dubravke u predstavi „Koga nema, bez njega se mora“
• najbolja glavna muška uloga: Nenad Lukić za ulogu Gute Gramzeka u predstavi „Prodani dedek“
• najbolja sporedna ženska uloga: Đurđica Kovačić za ulogu Slavice u predstavi „Kuna po kuna – pola milijuna“
• najbolja sporedna muška uloga: Miro Kovač za ulogu Majstora u predstavi „Lutajuća srca“
• najbolja kostimografija: „Prodani dedek“
• najbolja scenografija: „Na je moje dite, fala Bogu“
• najbolja glazba / muzika: Zdravko Kolar za pjesme i glazbu u predstavi „Na je moje dite, fala Bogu“
• posebna nagrada za zaokruženost i duhovitost (nisam si zapisao naziv nagrade. Maja sigurno zna kaj smo rekli): „Črno jajce“

Dramska grupa udruge žena „Preslica“: „Kuna po kuna – pola milijuna“

Predstava je oblikovana oko vrlo zahvalnog koncepta – televizijskog kviza znanja. S jedne strane taj koncept otvara glumcima prostor suautorstva u oblikovanju vlastitog lika, jasnu podjelu u pogledu funkcija likova te dijalog kao omiljeni oblik kazališnog igranja i nadigravanja. S druge strane, „televizični“ sloj nudi redatelju mogućnost igre s nevidljivom kamerom, kao i razbijanja potencijalne predvidljivosti nezaobilaznim reklamama. Glumačka ekipa predstave „Kuna po kuna – pola milijuna“ iskoristila je većinu mogućnosti. Voditeljica kviza, ujedno i redateljica, Stanka Miko oblikovala je uvjerljiv okvir igre, uvevši i natjecateljice i gledatelje u sam kviz. Natjecateljice su, pak, oblikovale bitno različite likove – od hiperaktivne djevojke preko kokete koja lovi samo krupne ribe i koristi kviz isključivo kao samopromociju do tete čistačice. Sve su se u većoj ili manjoj mjeri uživjele u vlastite likove, a posebno se istakla Đurđica Kovačić, oblikujući nemirnu Slavicu dosljedno od početka do kraja. Njene noge su cijelo vrijeme drhturile, lice mimikom igralo, prsti se pleli, tijelo nestrpljivo čekalo svojih pet minuta slave, svaku sekundu u „čekaonici“ proživljavajući kao sat i dan. Ta dosljednost čini nam se izuzetno važnom u oblikovanju lika te je zato s razlogom nagrađena za najbolju sporednu ulogu. Jedinog muškog člana ansambla redateljica je odlično ubacila u reklamne trenutke koji su pametno razbijali cjelinu, a da su bili živahnije odigrani, dali bi predstavi dodatnu injekciju humora. Također, u nekim su se trenucima natjecateljice ovlaš i u duhovitom ruhu dotaknule i politike, što je možda mogao biti zanimljiv put kojim se ipak nisu usudile uputiti. I ovako je predstava zgodna i duhovita, no čini nam se kao da je propustila priliku biti znatno više od tek simpatične. Za to je trebala napraviti nekoliko koraka prema karikaturi ili ironiji, da postane ne samo simpatičan kviz, već i duhovit komentar kviza.

Amatersko dramsko kazalište Sveti Križ Začretje: „Koga nema, bez njega se mora“

U istoj prostoriji okupile su se časna sestra, žena „bez predrasuda“, učiteljica i tajanstvena žena s tetovažom. Iako zvuči kao početak vica, dodamo li ovom šarolikom društvu frizerku i majstora, dobili smo tipičan dan u lokalnom frizeraju. Dok su se žena bez predrasuda i učiteljica došle malo dotjerati, časna se došla osušiti od kiše i odmoriti, a razlozi tajanstvene žene  neka ostanu tajna. Krunoslav Duković napisao je vrlo duhovit tekst ispunjen brojnim humornim minijaturama, redatelj i Majstor Boris-Roman Blažinić pretočio ga je u dinamičan preplet, ponekad i zaplet, dijaloga, a dobra do odlična glumačka ekipa udahnula je riječima na papiru scenski život. Rezultat je ritmički vrlo dobra i duhovita predstava sve do samoga vrhunca i kraja koji je, nažalost, zbrzan i površno odrađen, što je rezultiralo dramaturškom i sadržajnom neuvjerljivošću. Scenskom igrom dominirala je Ana Jačmenica koja je kao Dubravka bez predrasuda odlično vodila igru, poentirala u pravim trenucima, ne naglašavajući, već pametno plasirajući duhovite replike. Dodatnu dimenziju predstave koja progovara o svima nama i našim sredinama dodala je scenografija oblikovana tako da glumci, umjesto u ogledalo, gledaju u gledalište, igru na sceni pretvarajući u zrcalnu igru svih nas. Zaključno, riječ je o pametno osmišljenoj, efektnoj i duhovitoj te redateljski, mizanscenski i scenografski odlično postavljenoj predstavi koja je pred samo finale nepotrebno zbrzala i nije uspjela ubrati sve plodove svoga dotadašnjeg rada.

Književno-medijski kutak KUD-a „Ivan vitez Trnski“, „Lutajuća srca“

Vesela i poduzetna žena odluči pod svaku cijenu naći kariku koja joj nedostaje – ljubav. Iako svi tvrde da će doći kad je najmanje očekujemo, iskustvo nam govori da ljubav ipak ne pada s grane. Svjesna toga, Ema kreće u akciju, i to na prilično konvencionalan način – objavom oglasa u novinama. Kako je i red, jave joj se tri bitno različita karaktera – mamin sinčić, pardon, pjesnik, majstor za sve i biznismen. Sama ideja pruža veliki prostor upisivanja autorskih elemenata u likove i karaktere, kao i u odnose. A tako je i bilo. Redateljica Katarina Franjo oblikovala je jasnu i čistu strukturu s ponavljanjem koje je prijetilo monotonijom, no u pravi je trenutak izvadila aduta iz džepa – odličan vrhunac u kojemu je, na tragu holivudskih filmova zabune, preplela dvije priče i dva udvarača, jednog od njih – Majstora – uguravši pod stol. Iako su svi glumci bili vjerni svojim karakterima, što smatramo velikom kvalitetom izvedbenog sloja, najbolju minijaturu oblikovao je upravo Miro Kovač kao Majstor. Dubravka Marković kao udavača Ema dobro je držala sve konce igre, dok je Jasnica Klasan kao susjeda Fani iz drugog plana diskretno duhovito vrebala na viškove. Eduard Hegedić bio je uvjerljiv poslovni čovjek, Ivica Mađer vrlo zgodna karikatura pjesnika, a Marija Kalšan dodala mu je dodatni prstohvat karikature kao voljena mama. Scenografski je predstava fino oblikovana, s kulisama i prostorima igre efektno smještenim na scenu, dok je kostimografski predstava, iako ispunjena lijepom i elegantnom odjećom, pomalo nedosljedna (Ema ispod kućnog haljetka nedovoljno uvjerljivo skriva haljinu). Bez obzira na pokoju zamjerku, predstava je jasna, duhovita i zgodna, a na trenutke i urnebesno smiješna.

Dramska Diletantska Družina KUD-a Kaštel Pribislavec, „Črno jajce“

Da i muž može biti maltretiran od strane svoje nježnije polovice, na odličan način dočarava komična minijatura „Črno jajce“ koja Katicu i Štefeka preko Crnog jaja odvodi na plažu. I dok u većini nas polako klije zrnce ljubomore zbog sunca, pijeska i mora, Štefeku pada mrak na oči. Naime, izlet s Katicom Štefeku nije odmor, nego trčkaranje i ispunjavanje svih njenih beskonačnih želja. Franjo Oreški napisao je vrlo duhovit tekst, u prijenosu na scenu posebno pazeći na ritam promjena. Naime, iako ispunjen duhovitim minijaturama, tekst u opetovanosti skriva potencijal monotonije koju su Oreški redateljski i Aleksandra Belec glumački odlično riješili stalnim promjenama. Posebno su efektne izmjene načina iznošenja molbi i naredbi u kojima Belec mijenja i boju i ton glasa, slojevito se igrajući sa svojim Štefekom. Dodajmo da, iako glumi prilično zahtjevnu ženu, Belec ju je pretočila u šarmantnu „davilicu“ koja nam se podvukla duboko pod kožu te smo nakon predstave ostali podvojenih osjećaja – žalimo li Štefeka ili mu zavidimo. Zaključno, predstava „Črno jajce“ vrlo je duhovita, ritmički odlično složena minijatura s glumački vrlo uvjerljivom Aleksandrom Belec. 

Bjelovarski Slavuji – Fakini, „Ljubav Iveka i Janice“

Amaterizam u najboljem smislu te riječi demonstrirali su nam gosti iz Bjelovara koji su pokazali koliko kazalište može biti zabavno za gledatelje, ali još više za izvođače. Otvorivši predstavu s tamburašima, bjelovarski penzići, pardon, slavuji i fakini, u istom su ritmu, uživljeno i razigrano odigrali ljubavnu igru znanog i jasno oblikovanog zapleta. U tom okviru ostavljeno je dovoljno prostora glumcima da se razigraju. Neki su tu priliku odlično iskoristili, neki malo slabije. Marija Pavleković, inače i autorica teksta, bila je toliko uvjerljiv Jura i tek su ženske cipele razotkrile da je riječ o ženi. Potpunu prepuštenost scenskoj igri demonstrirao je Franjo Šinko koji je vrlo zgodno, gotovo brehtovski, pogledavao prema publici, gradeći diskretne i vrlo duhovite dijaloge s njom. Nešto slabije su bili riješeni mizanscenski dijelovi predstave. Naime, u izostanku jasne definiranosti kretanja, glumci su se malko gubili, pokatkad i sudarali, no energija igre je prekrivala te sitne zbunjenosti, kao i zgodne zabune u tekstu. Sve u svemu, usprkos pokojoj slabijoj strani, predstava „Ljubav Iveka i Janice“ demonstrirala je čistu sreću glume i bivanja na sceni.  

Dramska sekcija KUD-a Paurija Dubravci, „Na je moje dite, fala Bogu“

Iako u predlošku Zdravka Kolara možemo naći odjeke i Romea i Giuliette i cijelog niza neshvaćenih i neprihvaćenih ljubavi, od svih njih razlikuje ga ključna karakteristika – otac koji nije negativac, već u potpunosti podržava svoju kćer i njene odluke. Taj odmak i obrat u oblikovanju oca preusmjerio je predstavu od očekivanog tragičnog neprihvaćanja prema iznenađujućem i znatno zanimljivijem optimističnom shvaćanju i prihvaćanju. Vlastiti tekst Kolar je redateljski fino povezao pjesmama tugaljkama kao provodnom niti koja na kraju predstave vrlo efektno zatvara otvorene repove priče te vlastitom tugom podcrtava i uzdiže pozitivan kraj. Ta provodna, odnosno „propjevna“ nit, u odličnoj izvedbi samog Kolara, odlično je funkcionirala i kao umetak koji razdvaja scene i prizore te dobrodošlo mijenja ritam i atmosferu igre.  A što ona povezuje? Niz precizno oblikovanih scena u kojima se kroz dijaloge i poliloge fino grade radnja i njen zaplet, dok gledatelji najviše informacija dobivaju, naravno, iz tračeva pred plotom. Ansambl od čak 17 glumaca funkcionirao je vrlo dobro s očekivanim kvalitativnim razlikama. Istaknuli bismo Davora Restovca koji je oblikovao izuzetno topao lik dobrog tate Pere, čijoj dobroti smo u svakom trenutku u potpunosti vjerovali. Odličnu partnericu imao je u Slavici Mihalić kao supruzi Barici. Jako važnu ulogu u predstavi je odigrala i scenografija koja je efektno i ekonomično oblikovala dvije kuće i okućnice te mjesto kraj plota koje, poput renesansnih trgova, okuplja aktere i njihove tajne. Zaključno, predstava „Na je moje dite, fala Bogu“ napravila je više nego dobrodošao zaokret u poznatom zapletu, stvorivši slojevitu predstavu precizne i čiste režije s nizom izuzetno zanimljivih elemenata. 

Ogranak Seljačke sloge Buševec – Pučko kazalište, „Prodani dedek“

Komediju austrijskog autora Antona Hamika u odličnom prijevodu Vladimira Gerića i prilagodbi Ivana Rožića (Nikole) redateljica Irena Rožić pretočila je u izuzetno preciznu, duhovitu i zabavnu komediju u kojoj ništa nije stršalo, a ritam nije padao, već se fino i nenametljivo izmjenjivao te je 90 minuta predstave projurilo prije no što se itko osvrnuo na sat (a znamo da kad gledatelj počne gledati na mobitel ili sat, redatelj mora nešto mijenjati). Tom nevidljivom, no čvrstom redateljskom rukom Rožić je stvorila odličan okvir za glumce i njihovu igru (s) vlastitim likovima. A oni su to u velikoj mjeri maksimalno iskoristili. U nizu odličnih rola moramo istaknuti Nenada Lukića koji je vrlo slojevito oblikovao najzanimljiviji lik Gute Gramzeka – gramzivca koji je u Lukićevom oblikovanju puno više od svog imena. On je i naizgledna dobrica, i seoski moćnik, i gramzivac koji želi skupiti sve, i otac koji na koncu priznaje vlastiti poraz i miri se s njim. Te bitno različite pozicije Lukić je toliko uvjerljivo oblikovao da smo mu zaista u svakom trenutku vjerovali, pokatkad ga mrzili, da bismo već u sljedećoj sceni suosjećali s njim. Odlične suigrače imao je u Damiru Brebriću kao upečatljivo visokom i tankom Dedeku, Dariju Kovačiću kao Bartolu, i mladom Marku Krumpaku kao Bartolovom sinu Iceku, Barici Kovačević kao Gramzekovoj ženi, Kristini Janjić kao mlađahnoj kćerkici, Saši Robiću kao Gramzekovom slugi te na koncu izuzetno uvjerljivoj Branki Rožić kao sluškinji Buciki. Koliko je  sve u ovoj predstavi precizno oblikovano, pokazuje i točna scenografija te posebice dosljedno i logično provedene kostimografske promjene. Zaključno, predstava „Prodani dedek“ na svim je razinama i u cjelini odlično oblikovana komedija koja pokazuje da se lake humorne note tek u čvrstim redateljskim okvirima pretaču u odlično izbrušenu lakonotnu komediju.