Potresene „hrvatskom stvarnošću“ u kojoj ljudi (mahom stariji) obilaze kontejnere u potrazi za plastičnim bocama kako bi ih „prodali“ dućanima koji ih otkupljuju (ne samo da to nisu svi dućani, nego nije uvijek lako udovoljiti kriterijima oko izgleda boce: gdje će beskućnik ispirati boce?), Kolektiv Igralke (glumice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, klasa Rade Šerbedžije i Lenke Udovički) i slovenska redateljica Tjaša Črnigoj upustile su se u istraživanje spomenute pojave, nakon čega je nastala dokumentarna  predstava Bakice, sastavni dio projekta Rijeka 2020 – EPK (Centar za kulturu Maksimir, 11.11.2023.).

Na početku predstave projiciran je tekst Državnog zavoda za statistiku: „Žene starije od 65 godina u Hrvatskoj su najugroženija skupina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti“, pa su se naše autorice usredotočile na spomenutu skupinu, povezavši se sa četiri žene koje su za sebe odabrale imena Albina, Ljudmila, Marta i Suzana. U programskoj knjižici piše: „Na osnovi priča tih žena, autorice su u procesu skupno osmišljenog kazališta napravile predstavu u kojoj se te priče povezuju s pričama njihovih vlastitih baka i drugih žena koje poznaju. Pozicija žene istražuje se kroz prizmu društvenih vrijednosti kao što su socijalna sigurnost, (ne)ravnopravnost, socijalna uključenost te dostojanstven život. U vrijeme kada je postalo 'normalno' prolaziti pored ljudi koji kopaju po kontejnerima, pitamo se gdje smo i kamo idemo, kao pojedinci i kao društvo“ (donacije dobivene za knjižice idu izravno ženama čije su priče postale predložak predstave).

Glumice iz crnih vreća vade i na rub pozornice redaju boce te na taj način grade „zid“ (Paola Lugarić) baš kao što „zaranjanje“ u kontejner diže nevidljivi zid između sakupljača/čica boca i ostalih kako i piše u Malom vodiču skupljača boca autora Dražena Perušića-Boce, „prvi korak, ujedno i najteži, je krenuti prema prvom kontejneru za smeće.(…) Ali morate znati da prvi par očiju koji vas ugleda znači potpuno i sigurno rušenje vašeg ugleda i ponosa, ma koliko prije toga bio izgrađen.(…) Nakon gubitka dostojanstva više ne možete puno izgubiti i vi postajete jedan od nas, skupljača boca.“

U odjeći (Tanja Blašković) za „po doma“, glumice iznose statističke podatke o mirovinama (uz razlike između sadašnjeg trenutka i 2020. kada je predstava nastala), nakon čega se usredotočuju na prikaze sudbina odabranih žena (četiri stolice s pohabanim jaknama i obućom). Osim što pratimo sjećanja na prvi susret s pojedinom sudionicom i opisa njihovih života u kojem, usprkos teškom radu, nisu uspjele steći dovoljno veliku mirovinu za život, slušamo autentične snimke (koje nisu uvijek razgovijetne pa ih glumice izgovaraju). Najdirljiviji su savjeti o preživljavanju na ulici, pa Albina opisuje kako pripremiti oštećenu bocu i „prevariti“ aparat za otkup, dok Marta „prikazuje“ tuširanje i pranje rublja u javnom kupatilu ako je dobila samo dva žetona (svaki  traje minutu). Bake glumica, srećom, ne trpe oskudicu, pa od njih (uz projekciju lika), kao protutežu prijašnjim potresnim i bezizglednim sudbinama, slušamo brižne savjete unuci o njezi mladenačkog izgleda prirodnom kozmetikom ili gledamo stariju njegovanu gospođu koja se napokon može posvetiti omiljenoj zabavi – plesu.

Uvrštavanje lakšeg sadržaja u prevladavajući tegobni je domišljato jer „razbija“ jednoobraznost crnila, ali ne „dokida“ pomno izgrađen mučni dojam. Završni monolog boce malo predugo traje, ali možda takav potakne publiku da se zamisli: ne čeka li negdje nekoga/neku od njih „njihov“ kontejner?