„Jedna prosječna obitelj, jedan dug brak, jedna zabrinuta majka, jedan slobodouman otac i na kraju dana, jedna dugogodišnja ljubav pred krizom“ (Damjanović) sažetak je predstave Ništa im neće bit' Tanje Mravak u adaptaciji i režiji Tamare Damjanović i produkciji Kazališta Moruzgva (Scena Vidra, 15.9.2023.). Komedija je napisana „dalmatinskim standardom“ (sve sam razumjela osim riječi barakokula) i prikazuje bračni par, Nadu (Ecija Ojdanić) i Dragana (Frano Mašković), kako pokušavaju živjeti  bez djece koja su odrasla (sin radi, kći studira) i otišla živjeti u drugu sredinu. Sve se zbiva u dnevnom boravku (scenografija T. Damjanović, Marita Ćopo, Luka Matić), ali zahvaljujući stalnim telefonskim razgovorima dosljedno pratimo živote njihove djece.

Bez obzira što nema nikakvih razloga za zabrinutost, majci je sve povod za brigu i uzrujavanje pa sinu uporno šalje pakete u strahu za njegovu prehranu („Uz onu njegovu Slavonku koja kuha sve masno“), dok je kći  izluđuje svojim penjanjima po visokim (opasnim) planinama. Za razliku od supruge, otac je uvjeren da su djeca sposobna za samostalni život i zato mu je samo važno da su zdravi i da se zabavljaju (ništa im neće biti ako nisu pod njihovim nadzorom). Sada kada su se „oslobodili“ djece, Dragan pokušava nagovoriti Nadu da idu na plesni tečaj i da se bave nečime što bi ih radovalo. Ali, ona se „hoće brigati“. I to dovodi do svađe, do vrlo ozbiljne svađe. Dragan spava na naslonjačima u dnevnoj sobi („Dobro sam ja vas kupio“), demonstrativno lupa vratima pri odlasku „na more“, odlazi s Joletom u planine, odbija jesti Nadin ručak... Inat ipak popušta i oni počinju razgovarati (pokušavaju rekonstruirati početak veze) i odlučuju se posvetiti jedno drugome (djeca im uplaćuju  apartman na Lastovu). I na kraju, kako to biva u romantičnim komedijama: ljube se.

Priča o roditeljima čija su djeca odrasla i otišla može se kojekako razvijati pa ovakav razvoj i ishod koji su „složile“ Mravak i Damjanović nisu nimalo neobični, ali su pametno sročeni i  dinamično izvedeni. Odjeveni „za po doma“ (Marita Ćopo), Nada i Dragan svoj dom smatraju središnjicom daljnjeg života, pa i kada (ako) će nekamo otići, dom će biti zadnja postaja. Ojdanić i Mašković se glumački vješto nadopunjavaju jer on (Mašković) „ublažava“ njezinu „uzrujanost“,  a ona (Ojdanić) „uzburkava“ njegovu „flegmatičnost“. Po mojem mišljenju, upravo  ta glumačka isprepletenost predstavlja glavnu vrijednost ove „dalmatinske obiteljske priče“.

Nešto manje složena ali podjednako „na dalmatinski način“ oblikovana priča o dva različita karaktera (ovog puta su to dvije prijateljice) predstava je Kad udari južina Petre Kraljev i Igora Weidlicha u režiji Nevene Vukes i pod okriljem B GLAD  produkcije (MD Lisinski, 13.10.2023.). Gita (Jagoda Kumrić) i Mima (Petra Kraljev) godinama prijateljuju, iako dolaze iz različitih društvenih sredina: Gita se nikada nije brinula oko novca te je stasala u lakovjernu i naivnu osobu koja iskustva crpi iz knjiga Žuži Jelinek, za razliku od Mime koja se oduvijek borila za opstanak, radeći mizerno plaćene poslove i u stalnoj besparici navikla je „iskorištavati“ Gitu (no nikada joj nije bila  nelojalna).

Zabavni dijalozi, scene u kojima se uvijek može naći nešto smiješno, zabune koje uzrokuju svađe i situacije koje nagovještavaju napetost – sve se to može objasniti južinom. Lepršavi dijalozi su paravan za intimne probleme, drmusanje u autobusu je komentar o javnom prijevozu, učestalo mokrenje je najava trudnoće – sve je ono što jest, ali i nešto drugo – kao što su svi problemi, nesporazumi i nevolje  posljedica i vlastitih odluka i postojeće južine (sada su i „kontinentalci“  preuzeli taj mudri „morski“ izum!). Predstava nije remek-djelo, ali dijalozi su dopadljivi, a glumice  šarmantne, tako da nitko ne treba imati grižnju savjesti ako se veselo smije na poznate „fore“. 

„Biti ili ne biti“ zamjenjujem dvojbom „Smijati se ili ne“ – no Hamlet nije dvojio „za zbilja“, pa to ne činim ni ja. Osobno volim surovi dalmatinski humor (naime, volim se svađati).