Oni su me naučili da ih pozdravljam riječima „vidimo se“, oni su me uvjerili da ne strepim zbog sigurnosti njihovog kretanja, oni su me „izazvali“ da o njihovim kazališnim predstavama pišem bez uvijanja! A tko su oni? Oni su Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ iz Zagreba koji ne samo da su skloni izvedbama najsloženijih kazališnih tekstova, nego su spremni k sebi pozvati slične kazališne skupine pa je na Sceni „Vidra“ održan 12. BIT (Blind in theatre / Slijepi u kazalištu) – međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih (9.-13.10. 2023.) na kojem sam pogledala tri predstave: Ne bojim se ni vraga ni mučitelja Alenke Bole Vrabec u režiji Mateje Mlačnik i produkciji Gradskog muzeja Idrija, Radovanka III. Dušana Kovačevića u režiji Branislava Trifkovića i produkciji Udruženja slepih i slabovidnih Subotica (obje izvedene 11.10.) i Romeo i Julija Williama Shakespearea u režiji Teodore Sarbu i izvedbi rumunjske skupine „Thettis“ (12.10.).
Marina Melhiorca je trgovkinja idrijskom čipkom o kojoj na početku predstave Ne bojim se ni vraga ni mučitelja, koja se temelji na stvarnom događaju, govori Marija Terpin Mlinar: ova trgovkinja iz Idrije našla se 1731. na saslušanju zajedno s krijumčarima žive u dvorcu Gewerkenegg, ali kako je „tvrdoglava kao vol i skliska kao jegulja“, ništa joj nisu mogli dokazati. Za vrijeme uvodnog govora Melhiorca mirno leži (scena Mateja Mlačnik, kostim Lidija Anzelm) jer zna da joj ništa ne mogu dokazati. Budući da je glumica igrala na dijalektu (primorskom, priredila Marica Brezavšček), slabo sam razumjela tekst, ali sam u svakom trenutku lako mogla prepoznati o čemu se radi zahvaljujući sugestivnoj glumi: Metka Pavšič je krijumčarku Melhiorcu prikazala kao žilavu i beskompromisnu osobu koja energično kriči tražeći pravdu i bez krzmanja pljuje kako bi predočila svoju ogorčenost… Ne sjećam se kada sam tako bezrezervno bila uvučena u nečiji život kao u ovoj predstavi jer Metka Pavšič (magistrirala je na AGRFT – forme govora u Ljubljani) ne glumi, nego jest: iluzija je stvarnija od stvarnosti.
Drama Dušana Kovačevića Radovan III. (1973.) sa Zoranom Radmilovićem (1933.-1985.) u glavnoj ulozi bila je nekada vrlo rado gledana, ne možda toliko zbog same priče koliko zbog glavnog glumca, ali činjenica da je ovog ljeta igrala u Budvi u režiji Vite Taufera pokazuje da su Kovačevićevi „štosevi“ još uvijek zabavni. Kada se redatelj Trifković (scena, kostimi, izbor glazbe) odlučio sa članovima subotičke udruge postaviti ovu komediju, otkrio je (njegove riječi) da ima „jake žene“ pa se odlučio za žensku inačicu Radovana: Karmela Kurtović je izvanredan odabir za ulogu glave obitelji čiji je život prepun apsurdnih dogodovština (kći ne smije roditi dok se ne uda, pa je već 25 godina trudna). U skladu s obratom, Radovanka ima muža Rumenka (Mića Grba), a u ostalim su ulogama Radica Stojčevska, Tajana Bulajić, Marina Gencel (vrlo dobra), Ivica Antolović, Siniša Zorić i Marica Kovačević. Zbivanja prate projekcije s grafoskopa (Maja Gvozdenović) što daje dodatnu živost izvedbi. Budući da se radi o grupi entuzijasta kojima je ovo prva predstava, „Radovanka III.“ zaslužuje svaku podršku.
Usprkos znatiželji, pitala sam se ima li smisla dva sata gledati tragediju o mladim veronskim ljubavnicima na rumunjskom… I imalo je! Funkcionalnu scenografiju i krasne kostime kreirala je redateljica Teodora Sarbu, Gerard Presgurvic skladao je prekrasnu glazbu (pjesme su odlično zvučale i snimke su bile ujednačene s govorom), pa je drama povremeno nalikovala mjuziklu. Svi se važni likovi pojavljuju u predstavi (spomenut ću samo Romea – Iulian Iova i Juliju – Mariana Globaru), a dodan je Duh smrti (Irina Marinciu). Predstava je bila dinamična i lako razumljiva (ipak je to dobro poznata priča) i jedina zamjerka predstavi bilo je nespretno vođenje rasvjete. No, to nema veze s inače dobrom izvedbom.
Na temelju viđenih predstava rekla bih da riječ BIT ne znači samo „Slijepi u kazalištu“ već znači traganje za suštinom / biti kazališnog umijeća kao zajedničkog jezika onih koji vide očima i onih koji vide svime ostalim.