U namjeri da publiku upozna s lutkarskim predstavama koje nastaju izvan slovenskih institucionalnih lutkarskih kazališta (Lutkovno gledališče Ljubljana i Lutkovno gledališče Maribor) Kuća djece i umjetnosti (Hiša otrok in umetnosti) u Ljubljani je organizirala 2. vikend neovisnog kazališta lutaka (28.9.- 1.10. 2023.) na kojem je prikazano osam predstava za mališane i tri večernje predstave za odraslu publiku (15+). Prve je večeri izvedena novela A. P. Čehova Roman o kontrabasu prema ideji Renate Kalembe u režiji Barbare Bulatović i koprodukciji Gledališča UŠ lutke, Društva MismoNismo i Društva lutkara, druge groteska Kuharica Micka u režiji Matije Solcea i produkciji Gledališča Matita, a treće Via Matti/Ulica ludih u režiji Zorana Petroviča i produkciji Moment, GT22.  

Primož Seliškar je za Roman o kontrabasu kreirao scenu krajolika s rijekom jer je rijeka presudna za zaplet koji počinje u trenutku kada se mladi svirač kontrabasa kupa, ljupka djevojka pokušava otkačiti udicu s dna rijeke, a kradljivci odnose njihovu odjeću složenu na obali. Želeći pomoći goloj djevojci, kontarabasist joj nudi da se sakrije u kutiju njegovog  glazbala, a on odlazi u potjeru za razbojnicima. Kontrabasistovi prijatelji nalaze kutiju i želeći mu je vratiti, odnose je ne znajući za skrivenu djevojku (iako im se kutija čini neobično teškom). Predstava prati originalnu novelu, iako izvođači dodaju razne duhovite pjesmice i žonglerske točke uz pratnju kontrabasa koji svira Thierno Dallo.

Seliškar je kreirao i lutke sljedeći duh art bruta, no ne upuštajući se u naglašavanje golotinje (spolne oznake su više smiješne nego istaknute). Redateljica Bulatović nametnula je energičan tempo izvedbe, a budući da je u ovoj predstavi nastupila zajedno s Evom Zibler i Otonom Koroešecom, mogla ga je kontrolirati te pomno oblikovati duh autorovog pisma. Uvijek se nakon Čehovljevih drama pitam kako ih je mogao smatrati komedijom – ovdje mi je to sasvim jasno!

Lutkarski svjetonazor Matije Solcea prepoznatljiv je po maštovitosti i bizarnosti, pa nije neobično da je usprkos neaktivnosti predstava Kabare luknja prema Carrollovoj Alice u zemlji čudesa, fragment o kuharici Micki koja peče piškote u animaciji Mihe Arha još itekako živ i svjež. I to od trenutka kada nas Arh pitanjem „Bi piškote?“ uvede u scenski prostor „kuhinje“ gdje dinamična kuharica (glavica na vrhu prsta) istovremeno mijesi tijesto, tješi rasplakano dijete, peče piškote i čini bezbrojne potrebne (animacija predmeta) i nepotrebne pokrete (stalna lupa improviziranih poklopaca na sandučićima) koji se kontinuirano ubrzavaju do potpunog rasula Mickinog svijeta. Duhoviti i šašavi prizori sve su brži i sve ih je teže pratiti. Poput svakog kuhanja/pečenja, i ova  kuharska priča vodi konzumaciji… bez obzira što se na kraju desilo kuharici Micki, mi smo do svojih piškota, odnosno keksića, ipak došli.

U seoskoj gostionici (scenograf David Orešič) sjedi junak predstave Via Matti/Ulica ludih (Tilen Kožamelj) i kuha kavicu u kafetijeri jer mu sve oko njega „gre na živce“. U početku opisuje život u selu koristeći predmete pa tako animacijom šalice prikazuje staru gospođu koja beskonačno sporo kupuje u dućanu, slažući i rušeći Božićne jaslice ironizira turističku ponudu, drugovanje Stojka (kafetijera) i Vojka (plišani medvjedić) simbolizira društveni i politički život da bi predstavu okončao pjevanjem uz harmoniku (iznoseći osobni svjetonazor). Koliko se sjećam, radi se o Kožameljovom vlastitom iskustvu  (dramaturg Marek Turošik), što potkrepljuje  čitav niz epizoda, ali valja se sjetiti da se priče za kavanskim stolom razlikuju od kazališnog čina jer koliko god bile zabavne, scene koje nastaju na pozornici morale bi imati i unutrašnju logiku: ako se počelo animacijom predmeta (što bi trebalo biti preciznije izvedeno od pokazanog) nastavak s mobitelom ima smisla, ali bi se trebao naći razlog zbog čega se odjednom zapjevalo uz harmoniku – puko pokazivanje glazbenog znanja nije dovoljan povod.

Vrlo mi je drago da nezavisna lutkarska scena njeguje predstave za odrasle, ali pretpostavljam da je manji broj izvedbi (zacijelo su traženije one za djecu) objašnjenje za poneku nepreciznost.