11. Festival svjetske književnosti (3.-8.9.2023.) doveo je u Zagreb brojne zanimljive domaće i strane književnike, a među njima je svoje mjesto našla i akcija poznatog beogradskog Udruženja KROKODIL nazvana Zajednička čitaonica s kojom se „želi upravo na polju književnosti pokazati svu raznolikost i bogatstvo četiri ravnopravne, standardne varijante našeg policentričnog jezika“, kako napominju u uvodu istoimene knjige („Fraktura“, 2022.) urednici Vladimir Arsenijević i Igor Štiks.
Knjiga je nastala od devet zasebnih knjižica s po dva teksta (ukoričeno izdanje sadrži 18 tekstova) preminulih i živućih autora koji su se bavili sličnom ili istom temom, a pišu ili su pisali na jezicima koje su „nazivali ili nazivaju bosanskim, crnogorskim, hrvatskim ili srpskim“ (cjeline su složene redom: Jugoslavija, Europa, Identiteti, Egzil, Društvo, Anti/ fašizam, Grad, Neprilagođenost, Mladost) kako bi postigli „da književnost u toj uroti o drugačijoj budućnosti ima ključno mjesto“ (V.A., I.Š.).
Urednici su odabrali tekstove i povezali ih u dijaloške forme te tako oblikovali predstavu Urotnici (ZKM, 4.9.) u režiji Borisa Liješevića i interpretaciji Svetozara Cvetkovića, Isidore Minić, Dejana Dedića i Marka Grabeža. Liješević je čitao didaskalije (kojih se glumci nisu držali, ali je publika znala kontekst) pa se može prije govoriti o scenskom čitanju nego o „pravoj“ predstavi, no i u toj formi je bilo zanimljivo pratiti susret pisca Miroslava Krleže (1893.-1981.) i arhitekta Bogdana Bogdanovića (1922.-2010.) 1934. u Parizu. Iako je njihov dijalog potaknut zapisima iz ostavštine, razgovor sadrži i neke „okolne“ informacije i odvija se daleko živahnije negoli bi se očekivalo prema tekstovima u knjizi. Kad se njih dvojica dotaknu fašizma (koji su svaki na svoj način proživjeli u nekom životnom period) pojavljuje se Daša Drndić (1946.-2018.), a u daljnjim raspravama sudjeluju Predrag Matvejević (1932.-2017.), Borka Pavičević (1947.-2019.), Svetlana Slapšak (1948.) i Semezdin Mehmedinović (1960.).
Osim što se držao zapisanih predložaka, autorski tim je odabranim književnicima nastojao udahnuti životnu autentičnost, pa dok neki plijene pozornost svojom „osebujnošću“, kod drugih je njihova izravnost i beskompromisnost ubojita (dramaturginja i aktivistica Pavičević „prepoznala“ je novo doba na sljedeći način: „Nikakva sednica, nijedan lider nisu označili početak kraja, već je priča o prelasku jednog vremena u drugo počela kada je Branko Ćopić, pisac jedne utopije (veliki pisac), pogledao s mosta u reku. I skočio.“).
Ako umjesto „predstava“ kažemo „scensko čitanje“ dobili smo precizniji opis Urotnika (i smanjili očekivanja kazališnih znalaca), ali je to i dalje pametna i važna akcija koja u čitanju ne vidi samo razbibrigu nego i alat za vidljivost drugačijeg promišljanja kao što su: „potreba za aktivnom borbom protiv klaustrofobične skučenosti koncepta nacionalne književnosti“ jer „mi ovim projektom snažno zagovaramo jednu inkluzivniju, veću i neusporedivo uzbudljiviju moguću književnost – književnost zajedničkog jezika, ma kako ga tko zvao.“ (V.A., I.Š.).