Sadržaji mnogih popularnih baleta izviru iz folklora, bajke ili neke neobične sudbine, no zbog čestih izvedbi (tzv. željezni repertoar) svatko poznaje one najpoznatije pa nitko više ne traga za izvorom. Nazivom „dramski balet“ obično se opisuje koreografija kojom se prikazuje neko (poznato) prozno ili dramsko djelo, što potiče publiku da uspoređuje ples s odabranim predloškom kako bi „uhvatila“ duh literarnog djela. Armensko-ruski skladatelj Aram Hačaturjan (1903.-1978.) napisao je glazbu za balete Sreća, Gajana (u kojem je poznata skladba Ples sablji) i Spartak (1954., praizveden je 1956. u koreografiji Leonida Jakobsona, ali se najpopularnijom smatra koreografija Jurija Grigoreviča iz 1968.).
Postavljanje Hačaturjanovog baleta Spartak na scenu HNK Zagreb u koreografiji Jiřija Bubeníčeka (koprodukcija s HNK Ivana pl. Zajca Rijeka u sklopu K-HNK, treća izvedba, 31.1.2023.) i pod ravnanjem Valentina Egela predstavlja hrvatsku praizvedbu i Bubeníčekovu drugu predstavu u Zagrebu (Metropolis, 2018.). Bubeníček u ovoj predstavi nije samo koreograf, nego i autor glazbene strukture, a zajedno s kostimografkinjom Nadine Bubeníček Cojocaru ostvario je režiju, dramaturgiju i libreto. Za tračkog vojskovođu i rimskog gladijatora Spartaka (111.- 71. pr.Kr.) povijest kazuje da je bio vješt strateg koji je, nakon bijega iz ropstva, okupio brojnu vojsku robova i počeo ustanak (73. -71.pr. Kr., Treći robovski rat) te neko vrijeme odolijevao u borbi protiv moćne rimske vojske. Izvojevavši nekoliko izvanrednih pobjeda (koje su zaprepastile Rimljane), Spartakova se (ipak) neprofesionalna vojska rasula (dio se odvojio radi pljačke), a nakon što su ih gusari iznevjerili i nisu ih odvezli na Siciliju, dolazi do sukoba u kojem Spartakovi srčani robovi nisu bili dorasli Krasovoj moćnoj rimskoj vojsci: 55 000 robova je pobijeno, a 6000 preživjelih je razapeto duž Via Appia kao upozorenje potencijalnim pobunjenicima… Spartakovo tijelo nikada nije pronađeno!
U povijesnim zapisima i kolektivnom sjećanju Spartak figurira kao borac za slobodu i ostale komponente njegovog karaktera su u drugom planu. Talijanski književnik Raffaello Giovagnoli (1838.-1915.) je u svojem najpoznatijem romanu Spartak opisao žestoke bitke između robovske i rimske vojske i Spartaka kao vještog stratega (genijalan plan vezan za Vezuv), ali je puno stranica posvetio ljubavi između njega i Suline žene, patricijke Valerije (Giovagnoli ovu nevjerojatnu ljubav potkrepljuje Juvenalovim tekstom o patricijki Hipiji i njezinu bijegu s lijepim robom!) te odnosima još dva ljubavna para (Spartakova sestra Mirza i gladijator Artoriks, prijetvorna bogatašica Eutibida i Spartakov suborac Enomaj). Bubeníček i Bubeníček Cojocaru su prema ovom romanu napisali libreto za svog/zagrebačkog Spartaka i u predstavi se, gotovo narativno, izmjenjuju brojne raznovrsne scene: gladijatorske borbe, rimske svečanosti (luperkalije, saturnalije), tržnica robova, pijanke u tavernama, robovski ustanak i bitke s Rimljanima, nježne ljubavne scene, gusarska flota, vojni dogovori u Spartakovom šatoru i tako sve do završne bitke između Krasa i Spartaka.
Scenograf Dario Gassati je jednostavnim oblikovanjem slikovito dočarao željeno ozračje što su video projekcije (Fanni Tutek-Hajnal) ponekada vrlo lijepo dopunile (scene bitaka ili mučenja gladijatora), ali je bilo i promašaja (preduga scena s bijelim konjima). Postoji nerazmjer i pri korištenju tamnog zastora čije spuštanje zaklanja pozornicu: dok se ispred njega radnja nesmetano odvijala, iza se mogla mijenjati scenografija, ali prečesta upotreba istog obrasca postupno je izazivala zamor. Svjetlo (Deni Šesnić, Jiři Bubeníček) je bilo presudno u stvaranju sveukupnog ugođaja (upečatljiv prikaz gusarske flote, izgled zdanja, borilačka nadmetanja, zabave rimskih bogataša), ali nisam baš bila oduševljena kostimima (Nadina Bubeníček Cojocaru), iako ne želim zanijekati neka zgodna rješenja (Valerija, rimska vojska, bijeli konj). Ono što mi se također nije svidjelo nejasne su ili suvišne scene poput prenošenja psa-lutke (postoji u romanu, ali koja je svrha na pozornici?), izvikivanja engleskih rečenica u toku svečanosti (čemu uopće govor, a ako mora biti, zašto nije na latinskom?), ponavljanje ustaničkog pozdrava u maniri kvartovske „bande“ ili uvrštenje Plesa sa sabljama u scenu slavlja (ako je bilo nužno, mogao ju je uvrstiti u borbeni ambijent).
Usprkos primjedbama, balet Spartak je vizualno upečatljiv i koreografski zanimljiv, ali ono što je u njemu najbolje su – plesači. Nabrajanje svih sudionika bilo bi pogubno za razumijevanje tko je tko i što radi, pa ću ostati kod glavnih likova koje ću grupirati u parove: Spartak (Takuya Sumitomo) i Valerija (Natalia Kosovac), Mirza (Atina Tanović) i Artoriks (Yuho Yoshioka), Eutibida (Rieka Suzuki) i Enomaj (Taiguara Goulart), ali su nezaobilazni vojskovođa Kras (Guilherme Gameiro Alves), političar Katilina (George Stanciu) i glumac Metrobije (Raffaele Diligente). Sumitomo i Kosovac su vrhunski plesni tehničari koji svim svojim likovima (namjerno ne kažem ulogama) pristupaju iskreno i bez dvojbi što je vidljivo i u njihovim ljubavnim scenama koje propituju od prvotnog krzmanja do konačnog neopozivog predavanja. Kada se svatko od njih „vrati“ u svoj svijet, Spartak postaje energičan i suveren vojskovođa kojem je samo Kras dorastao (takvi su Sumitomo i Gameiro Alves na plesačkom planu), a Kosovac svojoj Valeriji pruža energičnu i nježnu podršku. Posebno je zanimljiv dvojni lik Eutibide, rimske bogatašice zaljubljene u Spartaka. Kada shvati da on za nju ne mari, ona kuje osvetu i nastoji nanijeti što više zla, pri čemu Suzuki vrlo uvjerljivo utjelovljuje zloću upravo zbog raskoraka između njezine fragilnosti i složene koreografije.
Za mene je predstava Spartak poput lijepog pretovarenog jedrenjaka koji mami na plovidbu, ali mu zbog viška tereta prijeti potonuće. Usprkos uvježbanoj momčadi.