Francusko/rumunjski dramatičar Eugene Ionesco (1912.- 1994.) nije jedini predstavnik kazališta apsurda (jednako su poznati Beckett, Genet, Arrabal), ali se zbog meni nedokučivih razloga upravo s njegovim imenom povezuje nešto lišeno smisla („Toga se ni Ionesco ne bi sjetio“). Među njegovim dramama po popularnosti prednjači drama Ćelava pjevačica  (1950.), a kako je među kazališnim ljudima dobro poznata (u šali se citiraju ushiti: „Kako je to čudno, kako je to neobično“), svako novo uprizorenje izaziva veliki interes pa se u tome ne odvaja ni predstava u režiji Suzane Nikolić nastala kao dio ZKM-ovog Projekta Inkubator (6.5.2023.).

Unutar Inkubatora („kreativan prostor u kojem članovi ansambla u kućnoj i zaštićenoj atmosferi vlastita kazališta mogu slobodno istraživati i razvijati osobni  autorski izraz, koji često izlazi izvan okvira temeljne profesije“) već su nastale četiri jako raznorodne predstave pa sam na temelju njih zaključila da će ova Ćelava pjevačica biti izvedena sa zamjetnim odmakom. I dramaturg Espi Tomičić i redateljica ostali su vjerni Ionescovom tekstu (što mi je drago jer me srce boli kada se mrcvari tekst), ali je režija možda mogla biti „razbarušenija“. Daleko od toga da su glumci bili na pogrešnom tragu bilo glumom bilo izgledom, ali je predstava djelovala uredno školski (replike su se možda mogle brže izgovarati ili brže izmjenjivati ili se, čak i po cijenu smanjene razumljivosti, usporedno govoriti) jer ma koliko uživali u svakoj rečenici, trajanje izvedbe se zbilja oduljilo.  

Početak je bio sasvim neočekivan: sjedeći na pozornici virili smo ispod spuštenog zastora u građanski stan po kojem su se vrzmali ljudi kojima smo mogli vidjeti samo noge, a potom su,  okrenuti leđima izgovarali engleski tekst (lekcije iz engleskog jezika su navodno potaknule Ionesca na ovaj komad) pa kada napokon uspijemo dobro promotriti  gospodina i gospođu Smith, Sretena Mokrovića i Natašu Dorčić, otkrijemo da su izgledom i gestama u skladu s dijalogom koji vode: ozbiljni s naznakama grotesknosti. Izgled im je začuđujući: frizure su gotovo skulpturalne, a  staromodno krojena odjeća na tragu „cirkuskog“ ozračja (scenografkinja i kostimografkinja Ana Savić Gecan) dok je sve što rade za vrijeme svojeg banalnog razgovora suprotno od „normalnog“ (on vrti šalicu umjesto žličice). S pričom o svojim zbivanjima toga dana pridružuje im se njihova služavka Mary (Hrvojka Begović) izvodeći performans sa stalcima na kojima visi odjeća, a potom ulazi bračni par Martin (Adrian Pezdirc, Iva Kraljević) koji se ni po čemu bitnom ne razlikuje od svojih domaćina. Razgovori djeluju komično zbog opreke između sadržajne beznačajnosti i ozbiljnosti kojom su izgovoreni („filozofska“ rasprava o vezi između zvuka zvona i osobe pred vratima).

Kulminacija je u dolasku vatrogasca (Mateo Videk) koji razrješava dilemu oko zvona i posjetitelja pred vratima, nakon čega slijedi „čuvena“ razmjena rečenica između vatrogasnog kapetana („Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom?“) i gospođe Smith („Još se uvijek češlja na isti način“) koja je, usprkos tekstu koji slijedi, meni logičan kraj i poanta ove Ionescove imaginacije. U to me neopozivo uvjerila huka-buka kojom je, slijedom originalnog teksta, okončala predstava. Mada muža i ženu ne doživljavam kao individue već svaki par čini malu cjelinu i međusobno se ne razlikuju (istog su socijalnog statusa pa su im odjeća, govor i ambicije slični), glumcima je uspjelo svakog od njih profilirati u čemu je važnu ulogu igrao scenski pokret (Šimun Stankov) i određena nelagoda potaknuta glazbom Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza.

U Inkubatoru stvorena Ćelava pjevačica pokazuje sve odlike Ionescovog  dramskog iskaza, ali izvedbom nisam dobila ništa  što već nisam priskrbila čitanjem, a nisam sigurna da je to bila namjera.