Ljubitelji komičnih opera skladatelja Jakova Gotovca (1895.-1982.) imaju sada priliku pogledati dva nova uprizorenja: lutkarsku verziju opere Ero s onoga svijeta u režiji Krešimira Dolenčića (ZKL, 25.5.) i jednočinku Stanac u režiji Hrvoja Korbara (HNK Zagreb - Galerija Klovićevi dvori, 4.7.2023.).

Iako je Dolenčić „maher“ za operne režije, prijelaz iz velike  operne produkcije u lutkarski milje namijenjen dječjoj publici traži preinake i u libretu i u glazbi jer se trajanje izvedbe mora osjetno skratiti. Libretist Era, Milan Begović (1876. - 1948.), smjestio je radnju u njemu bliski vrlički kraj, a glavni lik je  bogati seoski momak Mića koji se pretvara da je siromah jer želi da ga Đula, u koju je zaljubljen, zavoli zbog njega, a ne zbog njegovih para. Budući da je šaljivac, Mića se ženama na sajmu predstavlja kao Ero, došljak iz onostranosti i opisuje im kako njihovi preminuli muževi tamo teško žive. Lakovjerna Doma, Đulina maćeha, zamoli ga da njezinom preminulom prvom mužu odnese novac i kada Mića uzima novac, Đulu to jako ogorči. On joj objasni da je sve šala, pa njih dvoje odlaze u njegovo selo. Ljut zbog naivnosti svoje žene i gubitka novca i konja (na kojem je par odjahao), gazda Marko povede potjeru za Mićom i svojom kćeri, ali uzalud. Na sljedećem sajmu Mića mu vraća i konja i novac, na što Marko blagosilja mladi par i sve završava slavljem.

Ana Tonković je učinkovito prilagodila libreto zadržavši samo presudne komponente, a tako je i Mladen Tarbuk prilagodio glazbu. Budući da svi lutkari nisu vješti u opernim arijama, solističke dionice su snimili mladi operni pjevači Roko Radovan (Mića/Ero), Darja Auguštan (Đula) i Benjamin Šuran (Mlin), ali i lutkari Marina Kostelac (Doma) i Željko Šestić (mlinar Sima). Dolenčić je posegnuo za „guzovozima“ – stolicama na kotačima na kojima sjede glumci čije su noge ujedno noge lutaka (tehniku i termin je osmislio Zlatko Bourek prilikom rada na svojoj predstavi Hamlet (The 15 Minute Hamlet) Shakespeare-Stopparda u Teatru &TD 1982.), a sve glavne likove (Đula – Katarina Perica Kirin, gazda Marko – Anđelko Petric, Doma – Marina Kostelac, mlinar Sima – Željko Šestić) osim za Miću (Jadran Grubišić) kod kojeg su lutkine noge stalno vidljive i funkcionalne. Pretpostavljam da je ta dvojnost posljedica pozicije lika u priči jer dok veseli Mića „leprša“ između dva svijeta, svi ostali su čvrsto na zemlji.

Jadran Grubišić i dalje ne posustaje u savjesnom i poštenom animiranju (svojedobno sam svjedočila pokušaju opstrukcije) u čemu ga predano prati Katarina Perica Kirin. S osobitim zadovoljstvom ističem Marinu Kostelac koja je animacijom i glumom vrlo uvjerljivo oblikovala Dominu narav (bahatost, naivnost, netrpeljivost) te pouzdanog Željka Šestića (mlinar Sima). Gužvu na seoskom sajmu prikazuju (i pjevaju) djevojke Andrea Baković, Ana Herceg, Sanja Vejnović i Korana Ugrina (koja animira sasvim nepotrebnog miša u mlinu) i momci Mario Mirković, Janko Popović Volarić i Tin Rožman. Rečena „gužva“ nije nužna kako bi se shvatilo da su sva zbivanja u javnom prostoru i umjesto da se profiliraju presudni odnosi, na pozornici se „guraju“ krajolik (povremeno i mlin i bunar i stog sijena) i seljanke i seljaci prikazani putem plošnih lutaka koje mogu pomicati samo glave i ruke (muški dio ansambla ni to ne radi kako treba – ujednačeno i marno; ponekad se zapitam što ih drži u ZKL-u?).

Oblikovatelj lutaka, scenografije i kostima Patricio Alejandro Aguero poveo se za stereotipom grubih likova iz  Dalmatinske zagore, ali lutke nisu ni atraktivne ni spretne za animaciju. Spomenute plošne lutke su na razini klišeja – čak ni ogromni brkovi (na lutkarima i lutkama) nisu naročito zabavni, a pravim mi se „šlamperajem“ čini kada lutkar i njegova lutka nisu jednako odjeveni. I u izvedbi je nedopustivo olako se „nabacivati“ rekvizitima: padne mi kapa na oči pa je nabijem lutki na glavu; kako je to bilo pojedinačno, a ne sinkrono, očito nije bilo planirano! Također je čarolija da u daljini kasa crveni konj, a pristigne plavi (o, zbilja… kako to?). Zasebno je poglavlje pripovjedač koji objašnjava zbivanja i odnose među likovima i mada to Borna Galinović radi vrlo dobro (duhoviti dijalozi s mlinarom Simom), odjeća mu je zbunjujuća jer predstavlja kombinaciju Petrice Kermpuha i kauboja, za što ne nalazim nikakvog opravdanja. Nadam se da su mališani uživali. Kad već ja nisam!

Gotovo četvrt stoljeća nakon Ere Gotovac piše šaljivu operu Stanac na libreto Vojmila Rabadana (1909.-1988.) prema Držićevoj (1508.-1567.) komediji Novela od Stanca (1550.). Iako se tvrdi da je Držić napisao ovu komediju bez ikakvih drugih namjera do zabave, jasno je da se on sprda s naivnim seljakom zbog njegove želje da ga vile pomlade, kao što su mu to rekli „dobrohotni“ gradski momci koji su ga na kraju okrali. Gotovac i Rabadan su preuzeli središnju Stančevu želju za pomlađivanjem i vjerom u vile (karneval je pa su svi maskirani), ali za razliku od Držića, ostavljaju mu kozu i robu kojom trguje (to sam saznala iz sadržaja jer se pjevače, osim Puškarića, skoro uopće nije moglo razumjeti). Poput većine opera, i ovdje solisti imaju alternaciju pa su u zadnjoj izvedbi ove sezone pod ravnanjem Josipa Šege zapjevali Berislav Puškarić (Stanac), Roko Radovan (Đivo), Mario Bokun (Vlaho), Josip Galić (Miho) i Josipa Bilić (Danica), dok je Maruška Aras hodom i gestama ljupko dočarala Stančevu pratilju kozu.

Zdravka Ivanda Kirigin je uspjela u ambijent galerijskog (samostanskog) atrija uklopiti scenografiju (simetrična stubišta i česma, mada se pitam o „nataknutom“ Lovrijencu i kozjoj maski), no zbor u kostimima Ane Fucijaš djelovao je kao da su se odijevali na brzinu i u mraku (tko je što stigao; znam da je zbivanje u pokladnoj noći, ali su izgledali previše  „zbrčkano“). Nisu me baš previše razdragali ni plesači (Matej Đurđević, Roko Farkaš, Eva Kocić, Maja Petani, Dora Sarikaya, Ante Vukov) u koreografiji Petre Hrašćanec, ali više zbog kaosa koji je vladao na pozornici, nego što bi oni kao zasebna grupa nešto zgriješili. Svakako je logično da se ljetnih  večeri/noći izvode predstave na otvorenom i da se, stjecajem okolnosti, formira ambijentalno kazalište, ali ako je akustika, kako vele, ovog atrija tako sjajna, zašto se ne razabire tekst?  Neovisno o primjedbama, drago mi je da sam imala prilike čuti „malog Eru“ i jako me  zanima kako će zvučati u kazališnoj zgradi?!