Produkcija 69. splitskog ljeta je odlučila, iz više razloga, ponoviti prošlogodišnji premijerni naslov LizistRATa. U samoj najavi djela stoji da je nastalo prema motivima Aristofana, Homera, Predraga Lucića i Mate Matišića, no, to nije jedina „neobičnost“ ovoga djela. Nekim čudnim putevima na Splitsko se ljeto vratio i nekadašnji česti gost Paolo Magelli. Iako je u razdoblju od 1983. do 2001. godine postavio deset djela, nakon toga mu se gubi svaki trag sa splitske scene. Nakon punih dvadeset godina vraća se u duetu sa svojom dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština koja je i ovaj put zadužena za adaptaciju i dramaturgiju.

Vratimo priču na početak. Aristofan glasi za „oca (grčke) komedije“, a LizistRATa za najstariji tekst zapadne civilizacije koji progovara o marginalizaciji žena. Željka Udovičić Pleština je zgodno iskoristila tu ideju kako bi istoimeno djelo uzela kao predložak onog što će se poslije rastočiti u više smjerova i autora kojima je ostala zajednička tek pouka – besmisao rata. S obzirom da tekst na početku slijedi izvornik u kojem upoznajemo sve ženske likove, Aristofan dobrim dijelom ostaje na komediji karaktera. U onom vremenu (4. st.pr.Kr.) to je možda i prolazilo, ali danas teško može biti smiješna situacija u kojoj se ženski rod svodi na puki opis karaktera. Uostalom, ukoliko se htjelo ići tim putem, trebalo je i ostati na toj ideji te je razraditi, ovako se ona rasplinula u širenju na ostale autore i djela.

Što se tiče izvedbenog dijela, splitski ženski ansambl je u potpunosti, vjerujem, zadovoljio redateljeva htijenja te do samog kraja energično ostao u svojim ulogama. Ono što nisam shvatila je vokalna artikulacija. Čemu stalna vika – zbog ambijenta ili je to alat koji je redatelj upotrijebio za nešto što smo trebali, a nismo shvatili? Prekomjerno vikanje vodi u besmisao i gubi se uloga teksta koji, nažalost, bar što se tiče Aristofanovog dijela, ne ostavlja riječi ikakvu moć.

Katarina Romac (Lampita Spartanka), Monika Vuco Carev (Mirina, plodna Beoćanka) i Nives Ivanković (Kalonika-Atenjanka) bile su dominantne i, unatoč zahtjevnim zadatcima, do samoga su kraja držale izvedbu na vrlo visokoj razini i ritmu (prvenstveno se to odnosi na Matišićev dio u kojem Nives Ivanković do apsurda dovodi svoje ponavljanje). Jako je diskutabilan sam uvod u tekst, također preuzet od Aristofana, u kojem Lizistrata (izvrsna Petra Kovačić Botić), u čekanju ostalih žena, komentira kako bi se pojavile na vrijeme da je riječ o „trač partiji“ i neobaveznom druženju. Ponavljam, ono što je Aristofan pokušao onomad prikazati nije isto što i danas pokušavate prikazati. Žene koje imaju ideju, misiju koju žele provesti u djelo, zaustaviti muškarce i rat, vjerujte mi, ne čekaju jedva trač partije.

Ovdje bih izdvojila i dio preko kojega se samo prošlo, a koji ostavlja gorak okus, a to je obiteljsko nasilje koje Kalonika trpi kad nije po muževoj volji. To je spomenuto u čak nekoliko navrata, u smislu da nasmije gledatelje, što u 21. stoljeću, usuđujem se reći, vrijeđa. Sada kad se napokon počelo ozbiljno shvaćati taj problem, mi ga u kazalištu pretvaramo u sredstvo za smijeh. I tu stvari počinju opadati, nestaje humora, a redatelj poseže za još jednim alatom ne bi li izmamio osmijeh na licima – odlazi u komediju pokreta. Taj način izvedbe dodjeljuje muškom dijelu ansambla, koji djeluje kao grupni lik iz kojeg se povremeno izdvajaju pojedinci. Majmunskim hodom i pokretima gledatelju daju do znanja koja je njihova uloga u djelu te ukazuju na činjenicu da gube moć koju su imali. I opet isti zaključak, ako je redatelj time htio istaknuti humor, nije uspio.

U drugom dijelu predstave, u kojem se ženski dio postavlja kao kor (sa starim mikrofonima – zanimljivo scensko rješenje) s poezijom Predraga Lucića, koja u sebi nosi snažnu antiratnu poruku, gubi se svaki trag komedije. Ujedno, Lucićevim stihovima Split se pokušava odužiti prešućenom splitskom umjetniku koji je prerano otišao. Pretpostavljam da je u toj ideji sudjelovala i umjetnička koordinatorica (Marina Vujčić).

Treći, Matišićev dio, predstavlja precizan odraz samog autora, sarkastično iznoseći istinu koja bi nam bar malo trebala biti smiješna, ali to je nemoguće. Sve što Prvi junak (Marjan Nejašmić Banić) prvi put izgovara gorka je istina, apsurd svih prijašnjih činjenja koja se negiraju u dijalogu s Lizistratom. Njegovim iznošenjem drama dobiva na jakosti, pretače se u šamar koji nas vraća u stvarnost i dovodi do moguće katarze. Na kraju se pitamo kako apsurd može postići katarzu? S Matešićem očito može. I to bih izdvojila kao najjači dio predstave. Kako se taj dijalog ponovio još dva puta u sličnim oblicima, nekima je možda djelovao pomalo otupljujuće, no mislim da ga možemo vječno ponavljati i svaki put će imati gorak okus koji prelazi u apsurd te tako postići cilj spoznaje.

Kostimografkinja (Marita Ćapo), scenograf (Miljenko Sekulić) i autor videa (Ivan Marušić Klif) odradili su solidan posao, ne htijući se upustiti u veće i dublje interpretacije. Crna odjeća koja u kazalištu izražava neutralnost, ali i moć (kod muških likova) te ženstvenost (kod ženskih likova) ostaje prisutna tijekom cijele predstave. Video je također ostao na razini isticanja ženske prisutnosti koja se provlači kroz ključne dijelove predstave. Sama lokacija Meštrovićeve Crikvine na Kašteletu odradila je scenografski dio tako da ni u tom dijelu nije trebalo ništa dodavati jer manje je više. Kao zanimljiv dio scene istaknula bih bunar (s, naravno, zatvorenim donjim dijelom) koji postaje nepresušno vrelo različitih ideja i aktivnosti oko kojih kruže likovi, Lizistrata najviše. Iz njega izlaze njene ideje, u njega se zakopava pri spoznajama.

LizistRATa je predstava koja je, kako stoji u podnaslovu, nastala po motivima Aristofanove komedije (i ostalih), te koja nosi u sebi jaku antiratnu pouku, i to je sve. Rasplinula se na tisuće dijelova i zbog toga ne ostavlja ni dubok okus gorčine, koji je redatelju i dramaturginji bio cilj.