Moja je mama znala reći: „Što je suđeno, nije izgubljeno“ i mada sam bila sumnjičava prema toj tvrdnji, ipak se prilično često obistinila (mame su uvijek u pravu!) i na tragu toga sam, propustivši sve izvedbe u Velikoj Gorici, uspjela na 63. MDF-u u Šibeniku vidjeti predstavu Mama je kriva za sve po romanu Zorana Pongrašića u režiji Lee Anastazije Fleger i produkciji Gradskog kazališta Scena Gorica (Ljetna pozornica, 25. 6. 2023.).
Prenošenje predstave iz matičnog u neki novi prostor može biti pomalo „traumatično“ za dojam o scenografiji, ali u ovom slučaju nije tako djelovalo (scenografkinja Katarina Perić, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec), a skoro sam sigurna da je vožnja automobilićem bolje „legla“ na šibenskom trgu, nego na matičnoj pozornici. Glavni lik je jedanaestogodišnji Berislav (Roko Protić) koji nakon rastave roditelja živi s mamom – slikaricom (Ivan Magud) koja se predano, ali na osebujan način, brine za njega (šije mu odjeću zbog koje ga vršnjaci zadirkuju, a novo prezime koje mu je majka nadjenula nakon razvoda također izaziva podsmijeh) pa on nju krivi za sve svoje nedaće. Berislav je povučen i jedan od njegovih problema je školski ples na koji nema s kim otići (ako, sudeći po intervjuima, djeca u vrtiću sasvim ozbiljno govore o svojim simpatijama, onda je njegov problem vrlo velik).
Zavrzlama počinje kada ga mama jednog jutra pošalje u školu i on otkrije da tamo nikoga nema (i on je, poput mame, smušen pa se nije sjetio da je nedjelja) i dok pretražuje školu, nađe dvojicu opakih tipova (Jurica Marčec, Ivan Magud) koji koriste praznu školu da bi ukrali školske kompjutera. Budući da je Berislav neželjeni svjedok, otimaju ga i zaključavaju u napuštenom stanu, a kako ga je mama kaznila oduzimanjem mobitela, on ne može dozvati pomoć! Ali, kradljivci su u stanu ostavili ukradeni kompjuter i on se povezuje s blizankama Stelom i Mirelom (Marčec, Magud) koje ga, nakon niza peripetija, oslobađaju a policija uspijeva uhvatiti kradljivce. I da: obje blizanke će s Berislavom otići na ples, a mama je pozvala tatu na ručak. I naravno da je mama kriva za sve, jer da ona nije te nedjelje…
Budući da samo tri glumca igraju sve uloge (mamu, Berislava, tatu, kradljivce, blizanke, starog susjeda) presudni su kostimi u čemu se Tea Bašić Erceg uspješno ogledala. Problem predstave uslijed čestih presvlačenja (otežanih zbog znojne odjeće) bili su predugi razmaci između scena što je usporavalo inače odličan ritam predstave (odlika Flegerinih režija), a ni glazba Borne Šercara nije popravila taj dojam. Pongrašićev roman je lektira, no pretpostavljam da usprkos tomu školarcima ne predstavlja tlaku. S druge strane, ova bi ih zgodna predstava mogla „navabiti“ u kazalište – ne samo sada nego možda i zauvijek.