Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ već 75 godina nastoji razbiti predrasude i „senzibilizirati javnost za mogućnosti i umjetničke kreacije slijepih i slabovidnih osoba“, što pokazuje izbor naslova koje premijerno izvode na zagrebačkoj Sceni „Vidra“. Moju dvojbu oko doslovnosti pozdrava „do viđenja“ razbili su tvrdnjom da oni svijet „vide“ drugačijom percepcijom i da ne moram brinuti oko rječnika. Od tada redovno odlazim na njihove predstave, a posljednje tri koje sam gledala su, obrnutim rasporedom, Ne daj se, Njofra! Milana Grgića u režiji Željka Duvnjaka (17.3.), Bam Cabaret Danila Ivanoviča Harmsa u režiji Ivana Planinića (8.2.2023.) i Krugovi inspirirani djelima Ive Andrića u režiji Marija Kovača (8.12. 2022.).

Grgićevoj komediji Ne daj se, Njofra! prethodila je  komedija Volim Njofru u kojoj kći Lidija obavještava svoje roditelje, Juricu i Elu, da se udaje za Njofru, pa nova komedija prikazuje zajednički život mladog para (ona je trudna, a on nezaposlen) i njezinih roditelja. Ono što najviše „jadi“ oca Juricu je da njih četvero žive u malom stanu, iako Njofrin otac ima veliki stan: pri tome ne mari za činjenicu da je mladi par odlučio živjeti u lošijim uvjetima jer im je Lidijina obitelj milija… Da bi iskazao ljutnju,  Jurica „otežava“ zetov život i sastavlja ugovor u kojem mu ograničava kretanje stanom (kablom omeđuje putanju), što Njofra prilično „sportski“ podnosi, za razliku od Ele i Lidije. Svjestan svoje „krutosti“, Jurica  ipak odlučuje pomoći zetu u nalaženju posla pa naziva svoje nekadašnje „pajdaše“, no uzalud. Kako je ovo komedija, Njofra preko natječaja i bez „žnore“ dobiva posao!

Duvnjak je skratio tekst, dopustio po neku „nekorektnost“ (kada Jurica pita kćer „Što se praviš ćorava?“ ili prijatelju nudi „audiodeskripciju“) i stišao svoje redateljske zahvate pa tempo pojedinog glumca određuje ritam zbivanja. Kada sam ugledala obilje namještaja (Željko Duvnjak, scenograf i izbor glazbe; dizajn svjetla Nenad Lalović) pitala sam se je li to baš nužno? Međutim, glumci su me ubrzo uvjerili u svoju besprijekornu orijentaciju, u čemu ih nije sputavala „kućna“ odjeća (Vesna Kutnjak). Vojin Perić je u ulozi Jurice vješto preskakao razapeti kabel i valjao se po podu, „boreći“ se s telefonom (fiksnim), pri čemu je, bez obzira na tjelesno zahtjevne zahvate, grimasama i govorom neprestance ostajao u ulozi oca-mrguda. U ostvarivanju zadanog ozračja uspješno su pripomogli Igor Kučević (Njofra), Ružica Domić Lalović (Ela) i Dorotea Feketić (Lidija) pa je tako nastala pametna, zabavna i gledljiva predstava (za razliku od nemalog broja predstava u drugim kazalištima proteklih sezona).

Kazalište „Novi život“ već se uspješno susrelo s Harmsovim „šašavim“ tekstovima (Nule i ništice, Nina Kleflin, 1998.) pa sam očekivala da će predstava Bam Cabaret (prema drami Elizaveta Bam, adaptacija Ivan Planinić, dramaturgija Ana Dragozet, scenski pokret Maja Marjančić) inventivnije pokazati da apsurd „vječno živi“. Međutim, koncepcija izvedbe nije ispunila moja očekivanja, iako je zanimljivo počela: šuljanjem tipova s ručnim svjetiljkama (Nenad Lalović) uz laganu glazbu (Nikša Marinović) duž mračnog gledališta. Ubrzo saznajemo da dvojica progonitelja (Pjotr Nikolajevič – Igor Kučević, Ivan Ivanovič – Marijo Glibo) hvataju Bama (Vojin Perić), ali njegov strah i njihove konačne namjere (uz Anitu Matković u ulozi mamica/tatica) na mene nisu ostavile naročiti dojam. Najviše su mi se svidjeli kostimi Petre Pavičić (također scenografkinja) jer su svojim promišljenim odabirom boja naglasili karaktere likova i pokazali poštovanje prema onima koji ih nose, iako ih ne vide. Ali, podsjetimo se: percipiraju ih drugačije!

Osmrtnice i kovčezi (scenografija David Čavara, Sanja Siročić) odmah daju naslutiti da se Andrić bavi ratom (dramatizacija Sibila Petlevski) a odjeća (Vesna Kutnjak) i glazba (izbor Mario Kovač) smještaju (prirodno) radnju u Bosnu. Glavni su protagonisti Maks, liječnik i pisac amater (Igor Kučević) i Petar, pisac i bivši svećenik (Vojin Perić) koji nas, kroz lijepu, bolnu i mudru Andrićevu rečenicu sve dublje uvlače u zemlju u kojoj odvajkada caruju „mržnja i gnjev“ koji tjeraju svoje stanovnike u tuđinu („Ne smrt, zaborav rješava sve“, zaključuje Petar). Otuda kovčezi kao svojevrsni znak, a uz „tuđe“ osmrtnice na pozornici se nalazi i jedna prilagođena u koju svatko stavlja lice, i dvojica „glavnih“  i svi ostali (Suzana Bliznac, Ružica Domić-Lalović, Marijo Glibo, Andrej Drenski) jer je smrt, po svemu sudeći, neminovna – bilo da se umre ili zauvijek ode. Bolna i potresna, ova zgusnuta „bosanska“ priča slijedi trag pripovjedačkog kazališta, što nije zamjerka nego konstatacija, no pitam se, nije li moglo biti drugačije?!

Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ repertoarom (za djecu i odrasle) i predanošću ansambla zaslužuje uvažavanje i pohvalu jer i nama i sebi daruju više od kazališnog čina.