Udruga za djecu i mlade „Novi svijet“ i Teatar na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka u okviru projekta „Znak jednakosti“ u partnerstvu s udrugom DLAN (kazalište, audiovizualne umjetnosti i kultura gluhih) omogućili su izvedbu inkluzivne predstave za djecu (4-8 godina) na govornom i znakovnom jeziku Tužno pače autorice Simone Dimitrov Palatinuš u režiji Vedrana Komeričkog  (CeKaTe, 10. 3. 2023.). Mada naslov asocira na poznatu Andersenovu bajku o pačiću koji se po izgledu razlikovao od onih oko sebe i zato su ga svi odbacili, ovaj pačić je u svojem dvorištu od početka „pažen i mažen“ i vrlo dugo nitko ne uočava (pa ni publika) da je on, usprkos svim nastojanjima, stalno tužan. Tena Pataky i Filip Sever u frenetičnom ritmu prikazuju stanovnike seoskog dvorišta, pri čemu cijelo vrijeme usporedno koriste i govor i znakovni jezik, pa predstavu mogu jednako pratiti svi bez obzira na stanje sluha.

Predstava se odvija malo prebrzo (ipak je namijenjena djeci), nema promjena u razini zbivanja (likovi se redaju bez jasnih promjena u izrazu, osjećaju ili nastupu), a njih se dvoje, bez razloga ili opravdanja, naizmjence pojavljuju u ulozi pačeta. Za cijelo vrijeme predstave oboje prilično kriče, za što također nema razloga jer za one dobra sluha to je nepotrebno, a za one druge je ionako uzalud – zato i koriste znakovni jezik. Teško mi je procijeniti koliko je njihov znakovni jezik dobar,  ali predstava, iako pomalo zaobilazno, na kraju ipak dovede do uzroka pačje tuge: pače je tužno jer svoje blagonaklone  prijatelje dobro ne čuje i zato ih, naravno, niti ne razumije. A kada oni to, zahvaljujući mudroj sovi, saznaju, odlučuju sebe i njega naučiti znakovnom jezik. Predstava Tužno pače je, prema tvrdnji organizatora, prva hrvatska predstava koja se istovremeno igra na govornom i znakovnom jeziku (do sada su osobe sa strane prevodile govor s pozornice na znakovni jezik) i najvažniji njezin doprinos je povećanje publike.

Ezopov kolaž Ane Tonković Dolenčić u režiji Petre Mrduljaš nova je predstava Zagrebačkog kazališta lutaka (9.3.2023.) u kojoj je nekoliko poznatih Ezopovih basni isprepleteno, uz glazbu, u svojevrsnu kabaretsku formu. Starogrčki pisac Ezop (620.-564.) utemeljitelj je europske basne, priče koja kroz opis dogodovština čiji su glavni protagonisti životinje, na duhovit način podučava životnim mudrostima. Potaknuta bas- nama Cvrčak i mrav, Kornjača i zec, Lav i miš, Pas i vuk, Lisica i grožđe i Lisica i gavran (možda sam neku propustila?!) Ana Tonković Dolenčić je napisala dopadljiv i duhovit tekst bez suvišnih dodataka, posve primjeren dječjem uzrastu.

Dobra je glazba Nenada Brkića, ali, prema lošem starom običaju zagrebačkih lutkara, oni pjesme ne pjevaju nego otvaranjem usta oponašaju pjevanje, što je besmisleno i ružno jer niti je besprijekorno snimljeno, a niti dobro  „sinkronizirano“  (ali svakako lakše od istinskog angažmana). Četvero glumaca odjeveno je u crno, čime „dočaravaju“ kabaretski ugođaj (koreografkinja Ana Herceg; no to je ipak samo formalno, jer kabaret podrazumijeva nešto drugo), ali pravi je razlog da oni animiraju lutke (Marta Bolfan Ugljen – lisica, miš, jarić; Dinka Vuković – zec, gavran, pas; Ivan Bošnjak – lav, vuk; Ana Herceg – kornjača). A lutke su, napokon, odlične: maštovit i duhovit ilustrator Milan Trenc (1962.) je oblikovatelj lutaka (pomoćnica Ana Sekulić) i scenograf (svjetlo Marin Frankola) u ovoj predstavi te, osim što je unio novi duh, osmislio je i neka zgodna i dobrodošla rješenja. Najmanje uspjeli su „dramski“ voditelji,  Cvrčak (Borna Galinović) i Mrav (Adam Skendžić) jer kako oni nemaju dodatnu animaciju (lutku), morali bi biti pažljiviji pri korištenju vlastitog tijela: na primjer prema drugom paru ruku (vezanih uz njihove ruke) jer ta njihova  „nonšalantnost“ odu- dara od opće, prilično pažljive animacije. Šteta da ovu, tekstualno i vizualno vrlo šarmantnu predstavu opterećuju tehničke manjkavosti. Ipak tješi, da ovaj put u gledalištu nitko nije plakao niti nastojao izaći prije završetka predstave!