Dramatizirani prozni tekst često se koristi kao predložak za kazališnu predstavu što može, ali i ne mora biti uspješno. Međutim, tri edukativne slikovnice o higijeni autorice Jelene Pervan i ilustratorice Jelene Brezovec o bakterijama Mrljeku i Prljeku koje idu na smrdljivo putovanje (priča o neopranoj kosi), koje mućkaju bljakavi napitak (priča o pokvarenom zubu) i koje slave fujkasti rođendan (priča o prljavim rukama; još postoje slikovnice u kojima se govori o neurednoj sobi i smrdljivim nogama) pretvorene u predstavu Mrljek i Prljek (3+) u režiji i dramatizaciji Davida Petrovića i izvedbi Gradskog kazališta lutaka Rijeka očaravaju svoju publiku i popunjavaju kazališne dvorane što su pokazale izvedbe (po dvije za redom) na 29. Susretu lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku (Dječje kazalište Branka Mihaljevića, 3.6.) i 63. Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku (HNK, 25.6.2023.).
Luči Vidanović oblikovala je scenografiju, kostime i lutke prema ilustracijama Jelene Brezovec, ali osim tih lutaka (Mrljek – Alex Đaković, Prljek – Karin Froehlich, Rita, Lovro, Nora – Andrea Špindel, razni likovi – Petra Šarac i Damir Orlić) u predstavi se koristi teatar sjena i pojedini glumci (Šarac, Orlić) se ispred paravana pojavljuju u ulozi roditelja. U prvoj priči Mrljek i Prljek uživaju u Ritinoj prljavoj kosi (toliko prljavoj da igračke ne žele s njom ići u vrtić) sve dok je, nakon dugog vremena, Rita nije odlučila oprati budući da se nitko s njom nije htio više družiti. Mada su ostali bez utočišta, Mrljek i Prljek žele skuhati kakao-bljakao za što im treba prljavi kotlić i puno čokolade. I dosjetili su se da se sve to može naći u Lovrinim prljavim i pokvarenim zubima. Zbog bolova Lovro odlučuje otići zubaru i tako „zloćkaste“ bakterije ostaju bez napitka. Na kraju dolazimo do Nore koja svašta dira i ne pere ruke… i tu je voda učinila kraj vladavine Mrljeka i Prljeka.
Iako predstava djeluje naoko dugom (45 min) zbog dinamične izmjene scena, primjene raznih tehnika, lijepe vizualnosti (uz svjetlo Sanjina Seršića), izvrsne animacije i pogođene glazbe (Krešimir Kunda) ne dozvoljava publici niti trenutak predaha. Teza da je predstava „živi organizam“ i da je svaka izvedba jedinstvena, pokazale su i u ove dvije predstave – ova druga djelovala je čvršće i homogenije (a i ja sam se donekle promijenila).