Među kazališnim događajima u sklopu 63. Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku (24.6.-8.7.2023.) posebno je mjesto pripalo predstavi Preci u izvedbi lutaka na vodi Narodnog kazališta lutaka iz Hanoja (Ljetna pozornica, 30.6.). Predstave s lutkama na vodi nastale su u 11. stoljeću (u doba dinastije Ly, 1010.-1225.) u selima oko delte Crvene rijeke na sjeveru Vijetnama i bile su blisko povezane uz rad na rižinim poljima (koja nesviklom oku djeluju kao da su poplavljena). U predasima ili na kraju dana, ljudi su se zabavljali uz priče, pri čemu su koristili drvene lutke koje su pokretali kroz vodu ili po njezinoj površini pomoću dugačkih bambusovih palica.
Od nastupa na rižinim poljima do suvremenih izvedbi (Narodno kazalište lutaka u Hanoju osnovano je 1956.) promijenili su se tehnički uvjeti i izrada lutaka, ali je (vjerojatno) suština ostala ista: u bazenu iza paravana s prikazom hrama u vodi do struka stoje sakriveni lutkari koji pokreću drvene lakirane lutke čija težina doseže 15 kg i čiji se izgled nije stoljećima promijenio. Nisu se promijenili niti prikazi iz života (poljoprivredni radovi, trke, ribolov, plesovi) niti likovi iz narodnih priča (mitske životinje), pa suvremena publika, kao i ona nekada, uživa u brzoj izmjeni šarenih scena praćenih glazbom i pjevanjem.
Vijetnamsko narodno kazalište lutaka boravilo je u Hrvatskoj 2004. godine kada se u Rijeci održavao 19. Svjetski kongres UNIMA-e, te su osim u Rijeci, nastupili u Osijeku i Zagrebu. Vrlo me veselio ponovni susret s vijetnamskim lutkarskim umijećem, ali na moje čuđenje, mališani nisu bili očarani i masovno su napuštali predstavu (valja ipak reći da je bilo prohladno i da djeca nisu bila odgovarajuće odjevena). Bazen od 55 četvornih metara bio je izravno sagrađen na trgu ispred Gradske vijećnice i bilo je zbilja čudesno gledati kako pagoda „koketira“ s renesansnim lukovima i balustradom. Scene koje su se odvijale pred publikom bile su istovremeno poznate i egzotične: iako poznajemo zmajeve, „naši“ nisu tako živopisni i okretni (ovi nisu rigali vatru nego su „pljuvali“ vodu), niti su ribe tako vižljaste u druženju s kornjačama (osobito ne sa zlatnim) niti ptice znaju tako zdušno plesati.
Neke su priče ilustrirale seoski život pa smo „nadgledalI“ poljoprivredne radove, ribolov uz pomoć raznovrsnih pomagala i lov na patku (pri čemu se lisica čak penjala se na drvo!). Osim tih „radnih“ epizoda i likova iz baštine, lutkari su demonstrirali svoju vještinu prikazujući sinkrono plivanje trojice momaka, svečano odjevene ljude u čamcu, vesele svirače i plesačice s bakljama te ples životinja (zmaj, kornjača, ptica, riba) čija je simbolika utkana u azijsku baštinu.
Predstava izvedena pomoću tradicionalnih vijetnamskih lutaka na vodi nije bila samo doprinos upoznavanju drugih i drugačijih kazališnih promišljanja nego je i pokazala da ništa nije „samo po sebi“ razumljivo i da bi organizatori MDF-a možda trebali uspostaviti dijalog između izvođača i publike, ako ne prije predstave onda bezuvjetno poslije nje.