Drame iz „glembajevskog ciklusa“ Miroslava Krleže (1893.-1931.) nisu samo dio hrvatske književne i kazališne baštine, nego su prilično omiljene među publikom (zanemarujem one koji ih „moraju“ gledati), pa je na scenu HNK u Zagrebu dvije godine nakon predstave U agoniji u režiji Ivice Buljana postavljena Leda u režiji Franke Perković (26.5.2023.).

Leda (1930.) je posljednja drama iz „glembajevske trilogije“ i jedina koju je autor prozvao komedijom („komedija jedne karnevalske noći“), no nisam sigurna treba li tu žanrovsku odrednicu doslovno shvatiti. Osobno sam u tom podnaslovu  sklonija „karnevalu“ jer se svi (osim Klanfara i dviju „dama“) silno trude pokazati svoju važnost razgovarajući o „velikim“ temama i izigravajući „nobl“ društvo, mada intimno znaju da su im pothvati jalovi, a egzistencija nesigurna (Krležu ipak ne doživljavam piscem komedija). Ipak, čini mi se da je autorski tim „odlučio“ izvesti komičnu Ledu pa na početku i kraju predstave slušamo Tesu Litvan dok  govori šaljivi tekst dramaturga Dine Pešuta o tužnoj sudbini siromašne mlade djevojke koja slikaru Aurelu pozira za sliku Lede s labudom i čija pojava u „finim“ salonima izaziva ushit (njezin se monolog oslanja na razgovor Aurela i njegovog prijatelja, samozvanog likovnog kritičara Olivera Urbana).

Ne volim prepričavati sadržaje, osobito ne dobro poznatih djela, ali mi pristojnost nalaže da ovlaš prođem kroz priču: nakon spomenutog nepotrebnog monologa, zatičemo Urbana (Jerko Marčić) u intimnom položaju s dugogodišnjom prijateljicom Melitom (Iva Jerković) koja se zbog novaca udala za bogatog, neuglađenog veleindustrijalca Klanfara (Dušan Bućan), no istovremeno ljubaka sa slikarom Aurelom (Igor Kovač) oženjenog s Klarom (Jadranka Đokić). Svi osim Klanfara parazitiraju: obje su žene u brakovima našle egzistenciju, Aurel je pomodni slikar (naslov njegove slike Gnjile naranče izravno opisuje to društvo) o čijim slikama Urban piše panegirike (iako zna da je ovaj nedarovit  umjetnik). Svađa između Klanfara i Melite pokazuje duboki jaz među njima, pa kada Klanfar otputuje na pogreb majke, ona panično šalje pismo Aurelu. Dobivši pismo i bojeći se Melitine histerične reakcije, Aurel zbog „obaveze“ napušta Klaru i Urbana s kojima se spremao na ples. Ljutita Klara zna za suprugovu vezu i jasno joj je o čemu se radi pa odlučuje ostati kod kuće i upušta se u odnos s Urbanom… i tako dalje, i tako dalje. Iako djeluje da će među likovima doći do dramatičnih promjena, sve se vraća u kolotečinu i Urban dvjema „damama“ (Gloria Dubelj, Iva Šimić Šakoronja) na ulici odbijajući ponudu odvraća: „Meni je noćas ljubavi dosta!“.

Paola Lugarić je scenu pretrpala stvarima što bih mogla prihvatiti kao nered, dapače kaos u glavama protagonista, ali to i nije baš sasvim tako jer koliko god bili konfuzni, oni znaju što žele, ali ne i kakve će to posljedice imati po njih (zapravo mi je scenografija stvarala nepotrebnu nervozu). Okretanjem bine dočarana je ulica, ali čemu tamo vertikalne neonske cijevi?! Kostimografkinja Doris Kristić je, vjerojatno u dogovor s redateljicom, ponudila svoja rješenja, ali neka su dvojbena poput Aurela u haljini i Klare u odijelu što se može  pročitati kao karnevalska odjeća, ali i kao odnos snaga u njihovu domu. I zbog čega je Urban prilično „šlampav“ (usprkos ugledu koji uživa)? Svaki od glumačkih nastupa završio je prihvatljivim ili dobrim pjevanjem (Hrvoje Klemenčić, Roko Crnić; klavirist Ivan Colarić) ali čemu? Aha, znam, jer igraju komediju.

U duhu komedije je valjda i Marčićevo pretjerivanje (on je dobar glumac pa je povremeno zabavno) u gestama i gomilanju riječi. Međutim, prilično je tegobno bilo slušati kada on ili netko drugi ne uspijeva pristojno izgovoriti dugu rečenicu: nisu li to temelji zanata? Krleža je možda napisao previše ali onda se  preskoči, a ne pretvara u sprdačinu. Po mojem sudu, najuspjelije su uloge donijeli odmjereni Dušan Bućan u ulozi Klanfara (ne znam doduše što predstavljaju jaja koja jede: žuri mu se pa je to brza hrana?!), čovjeka koji je bogatstvo stekao bez tuđe pomoći, radom i spretnošću, pa na temelju toga traži „novo“ mjesto u društvu i Jadranka Đokić čija je pronicljiva Klara svjesna što sve mora podnijeti da ne bi izgubila bračne privilegije jer se, kako izravno kaže, „boji siromaštva“. I za kraj o upaljačima. Dakle, svi bi željeli zapaliti cigaretu, ali niti jedan upaljač nije ispravan. Osim onaj u rukama Jadranke Đokić. Možda ona jedina zna kako s Krležom?

Očekivala sam (ne znam zašto) komičnu, a gledala sam dugu i zamornu predstavu u kojoj nije bio niti „prstohvat nježnosti i smijeha“ (Pešut).