Udruga za djelovanje u kulturi „Arterarij“ (2015.) svakom svojom predstavom analizira neki društveni, mahom mučni problem, pa je takav i autorski projekt Romana Nikolića Na dnu oceana postoje neki svjetovi u njegovoj režiji i u suradnji s dramaturginjom Oljom Lozicom. Predstavu je, prema najavi, potaknula Euripidova junakinja Medeja, koja se ubojstvom vlastite djece kanila osvetiti mužu, njihovu ocu jer se nakon svega što je učinila za njega kako bi mu omogućila željeni cilj, oženio drugom ženom (zbog političkih razloga); uvriježilo se Medejino djecoubojstvo pripisivati njezinoj osveti, no postoji i tumačenje da je djecu željela očuvati od mogućeg ropstva u stranoj zemlji jer nije vjerovala da će ih njihov otac zaštititi.
Želeći „zbližiti“ bračni par i publiku, Nikolić je predstavu smjestio u autentični stan, no na istoj je adresi bilo obično tek nekoliko izvedbi, pa sam ja glumce, Anitu Delić Matić i Franu Maškovića, gledala u Novoj cesti 40a u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka (29.5.2023.). Predstava počinje bezazleno, kako to već biva u tek stasaloj ljubavnoj vezi i gledatelji (moj dojam) ne osjećaju nelagodu dok gledaju par (smješten „nadomak ruke“) koji sjedi za stolom, jede i čavrlja. Cijela soba je prilično mala i u njoj su stol, stolica, lampa, akvarij sa zlatnom ribicom i mi, „nevidljivi“, promatrači (kroz odškrinuta vrata nazire se spavaća soba, a prolazeći od ulaza do ove sobe, vidjeli smo kuhinju i naslutili sanitarne prostorije).
„Hoćemo li mi uvijek biti ovakvi?“, pita razdragana žena svog odabranika, mada se u upornim ponavljanjima („Mi uvijek fino jedemo“) prepoznaje određena nesigurnost, čak nelagoda kao da će ta upornost očuvati željeno stanje. Mašković i Matić Delić rade u različitim kazalištima (ZKM, „Kerempuh“) i slutim da nemaju puno zajedničkog glumačkog iskustva, ali njihovi pokreti, stanke, uzdasi i riječi profinjeno se nadopunjuju tako da paradoksalni opis „prirodna gluma“ (ili si prirodan ili glumiš) dobiva smisao: kako zajedno jedu jabuku, kako je on gleda dok ona glača, kako pričaju priče između zagrljaja, kako ona pere tepih jer ne može dočekati njegovo „sutra“, kako ona plače dok on urla… i odjednom nema više ljubavi i tu je još samo dijete!
Izmjenjuju se scene predbacivanja i nježnosti koje neočekivano postaju okidač zla ili figurativno rečeno, odjednom više nema ni zraka ni svjetla, a pitanje „Hoćeš i ti kakao?“ odiše prijetnjom. Kada majka u drugu sobu (onu iza poluotvorenih vrata) nosi djetetu kakao, gašenje svjetla šalje poruku: mirnu i bez dramatičnih pokreta ali snažno protkanu jezom. Prestanak ljubavi obično (ipak) ne rezultira djetetovom smrću, mada su zlostavljana ili ubijena djeca postala dio svakodnevice i razlozi za takav čin (često roditeljski) ostaju bez objašnjenja poput slučaja oca na Pagu koji je s balkona pobacao svoje četvero djece?! Potresni monolog Anite Matić Delić: „Koja sam to ja kada sam samo ja? Kada nisam ničija žena, ničija majka, kćer? Koja sam to ja kada sam samo ja? I jesam li ikada bila samo ja? Tko sam ja bez 'mi'?“, nije samo odraz očaja napuštene žene nego pitanje identiteta – društvene konvencije natjerale su mnoge žene da opća mjesta prihvate kao vlastitu odluku i kada nešto „krene po zlu“, one osjećaju krivicu: odlazak muškarca doživljavaju kao vlastiti poraz i bore se raspoloživim sredstvima, a to je ponekad sudbina vlastitog djeteta. Po svemu sudeći, ni zlatna ribica nije uvijek voljna ispuniti želje!
Nisam sklona „špekulirati“ o nečijim namjerama i ne marim što je tko htio reći (onaj famozni pjesnik) ako mi to ne kaže ili izravno ili na prenesen, ali razumljiv način. Međutim, znam da „na dnu oceana postoje neki svjetovi“ o čemu, poetski i opako, ova predstava plete tkanje u koje se lako zaplesti. Izjave „mirišeš na kadulju“ i „ja volim kada mirišeš na more“ pokazuju nastalu provaliju između očekivanog i dobivenog. A to je uvijek, baš uvijek jako opasno!
Predstava „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“ fluidnošću i zastrašujućim ozračjem povezuje izvođače i promatrače tako da nije uvijek lako odlučiti tko je i koliko čemu doprinio pa proizlazi da nitko nije bez krivice – ako ne u ovoj onda možda u nekoj vlastitoj priči.