Vozim se tramvajem s kraja na kraj Zagreba, sjedim u tuđim dvorištima i u klubovima izvan njihovog radnog vremena i to samo zato da bih gledala neku predstavu za koju je autorski tim jedva našao prostor i termin. Predstava Čistim život Lucije Klarić u režiji Lovre Krsnika i koprodukciji Centra za dramsku umjetnost i UO „Točka na i“ uspjela se na neko vrijeme „udomiti“ na pozornici kafića „Hard Place“ podno Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (12.2.2023.).

Moja sumnjičavost prema opisu predstave – „mono-dijaloški cabaret za dvije glumice s malo pjesme i puno drame“ – brzo se pokazala neosnovanom, jer su dvije glumice, Tea Šimić i Lana Vatsel, vrlo spretno izmjenjivale monologe i dijaloge. U početnim monolozima one „markiraju“ likove pa nam je lakše pratiti osobne priče o povratcima dviju žena: one mlađe u roditeljski dom (Šimić), a one nešto zrelije u Hrvatsku (Vatsel). Ne znam koliko je Klarić „dozvolila“ glumicama da u završni tekst unesu osobna iskustva, ali kako sve teče „čitko i pitko“, pitanje ostaje na razini radoznalosti (vjerujem da su neki događaji istiniti, da su neki malo „pomaknuti“, a da su neki „opća“ mjesta).

Autentičnosti priča doprinosi i pozornica na kojoj je cijelo vrijeme vidljiva oprema za koncerte jer svi znamo gdje se zapravo nalazimo. Nema razloga prepričavati zgode, probleme i iskušenja kroz koje prolaze naše junakinje jer se ne radi ni o kakvim senzacijama (ipak, kada se nekome od nas dešava nešto slično, onda nam to sliči kataklizmi!). Tekst je protkan finom duhovitošću koju obje glumice bez zadrške provode tijekom cijele izvedbe. Iako nije problem samostalno odglumiti različite likove, za to nije bilo potrebe jer su se njih dvije odlično jedna drugoj uključivale u priču: „osoba“ koja priča zgodu izravno bi pozvala drugu glumicu „u pomoć“.

Osim što pozornicom defiliraju različiti likovi, bez zastoja se izmjenjuju izvedbeni i realistički elementi, pa sam se ja  odjednom počela osjećati dijelom njihovih sudbina. Pri prelasku iz lika u lik Tea Šimić svoje karaktere iznosi naglašeno ekspresivno, dok Lana Vatsel to radi krajnje suzdržano pa ta suprotnost izvedbi daje dodatni šarm.

 „Teško mjesto“ pokazalo se dobrim okvirom za „čišćenje“, a na nezavisnoj sceni nastala je jedna „čista i bistra“ predstava. 

Prije sam spomenula da su se neki događaji doista dogodili a jedan sam i detektirala: predstavu za koju je Tea Šimić rekla da je imala samo jednog gledatelja! Radilo se o neverbalnoj predstavi Ona i on Melise Novosel u produkciji Kazališne družine EMMA, a ja sam je pogledala u Centru za kulturu i informacije Maksimir (14.2.). Prema programu, Ona (Tea Šimić) je anksiozna slikarica, a On (Ivan Simon) depresivni pisac, no to ni po čemu nije jasno. Vidljiva je samo njihova uznemirenost pri svakom pokretu (koreografija Jelena Đukanović), odvojenosti od okoline (scenografija Matej Kniewald) ili pokušaju komunikacije. Budući da nisu sigurni u sebe, teško se mogu osloniti na onog drugog. Predstava se odigrava u stalnim nagovještajima nekog pomaka, no ne događa se ništa. Oni se jako trude ali uzalud. Doduše, na kraju se intenzivno ljube, ali to su mogli i bez nas…