Opereta (talijanski: mala opera) je glazbeno-scensko djelo lakšeg sadržaja (manje „zapetljanog“ i manje dramatičnog od opernog) u kojem izvođači pjevaju, plešu i razgovaraju pa se očekuje da imaju lijep glas, vješte pokrete i jasan izgovor, a nije naodmet da ugodno izgledaju. Publika „tolerira“ opernim pjevačima tjelesnu nezgrapnost i scensku statičnost (pjevaju  „teške“ arije) dok od operetnih očekuje gore nabrojeno što pokazuje da je nastup u opereti složeniji (i, nota bene, manje cijenjen!). Naravno da je iznesena teza paušalna jer postoje  dopadljivi i spretni operni pjevači i „trapavi“ operetni pjevači, ali ovi potonji nisu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku ili barem nisu nastupili na premijeri operete Vesela udovica Franza Lehara pod ravnanjem Krešimira Batinića i u režiji Damira Lončara (19.5.2023.).

Franza Lehara (1870.-1948.) nazivaju austrougarskim skladateljem što „na prvu“  zvuči površno, ali njegov dinamični životopis to potkrepljuje: rođen je u Ugarskoj, preminuo je u Austriji, školovao se u Pragu i službovao je kao vojni dirigent diljem Monarhije (od 1894. do 1896. boravio je u Puli). Iako se okušao u raznim glazbenim oblicima, postao je slavan zahvaljujući operetama od kojih je jedna od najpopularnijih Vesela udovica praizvedena 1905. u Beču. Na repertoar osječkog kazališta postavljena je 1907. (izvedena je u Varaždinu), a o ostalim osječkim izvedbama pisao je Ljubomir Stanojević na stranici HNK u Osijeku. Victor Leon (1858.- 1940.) i Leo Stein (1861.- 1921.) napisali su libreto prema komediji Ataše veleposlanstva (1861.) Henrija Meilhaca (1830. - 1897.).

Priča se vrti oko novca i ljubavi: lijepa i mlada Hanna Glawari iz male države Pontevedra udaje se za bogatog starca i ubrzo postaje udovicom i nasljednicom velikog imetka, čime postaje privlačna brojnim udvaračima. Pontevedrinski veleposlanik u Parizu, barun Mirko Zeta, trudi se pronaći za nju „prikladnog“ ženika (zemljaka) jer uda li se Hanna za nekoga iz inozemstva, zemlja će ostati bez njezinog novca. Pravim izborom čini mu se tajnik veleposlanstva, grof Danilo Danilowitsch, no ovaj odbija bilo kakvu vezu s Hannom radi neraščišćene zajedničke ljubavne prošlosti. Osim glavnog, postoji i potajni par kojeg čine Zetina supruga Valencienne i njezin udvarač Camille de Rosillon (zagubljena lepeza svjedoči o nevjeri) i u oba slučaja, usprkos raznim peripetijama, na kraju trećeg čina sve sretno završi (u opereti „nitko nikada ne umre“).

U knjizi Ljubomira Vujovića  The Merry Widow vidi se fotografija muškaraca odjevenih u modificiranu crnogorsku odjeću koja je snimljena na praizvedbi spomenute operete u Beču, pri čemu  je „mala i siromašna“ Pontevedra zapravo Crna Gora, a  grof Danilo Danilowitsch, ljubitelj šampanjca i plesačica, oblikovan je prema tadašnjem prestolonasljedniku Danilu Petroviću, sinu knjaza Nikole. Crnogorski se vladar jako uvrijedio na prikaz sina kao plejboja pa je za svagda zabranio operetu Vesela udovica u Crnoj Gori, a zabrana je „ukinuta“  tek 2014. nakon predstavljanja Vujovićeve knjige u Podgorici (montenegrina.net). Uz Danila i imena drugih likova asociraju na crnogorsko podneblje (Mirko Zeta, Njegus, Kromow, Olga, Bogdanowistch, Praskowia) iako su pisani u njemačkoj inačici.

Prvi čin se zbiva u salonu Veleposlanstva Pontevedra, drugi u vrtu Hannine pariške palače, a treći u njezinoj plesnoj dvorani uređenoj poput čuvenog kluba „Maxim“ (ponegdje piše da su svi doista otišli u klub „Chez Maxim“). Scenograf Neven Mihić  svakom je ambijentu dao odgovarajuće ozračje, što je dizajner svjetla Tomislav Kobia precizno naglasio. U taj su se prostor sjajno uklopili Mihićevi ženski kostimi (s upečatljivim šeširima), stvorivši pravi operetni ugođaj (čistunci bi to možda nazvali „kičerajem“, ali Mihić je to „dekorirao“ po svim žanrovskim pravilima, taman kako treba). Problem „mnogoljudnih“ predstava je povremeni „krkljanac“ na pozornici, što se dogodilo prilikom plesnih točaka (koreograf Dejan Jakovljević) u vrtu (drugi čin), dok se u „Maximu“ (treći čin) to nije desilo, nego je, naprotiv, sve odlično funkcioniralo (can-can plesačice su bile sjajne).

I na kraju izvođači ili „zucker kommt zu letzt“! Barun Zeta (Zvonimir Ivanović) i njegova supruga Valencienne (Ivana Medić) su bračni par, no njezin parnjak je Camille de Rosillon (Matic Zakonjšek) i kada sam ih ugledala zajedno na pozornici, bila sam očarana. Osim što Ivana Medić odlično pjeva, ona  posjeduje određeni fluid koji ja nazivam „scenskim šarmom“, pod čime podrazumijevam ne samo njezin lik, nego zračenje kojim obuhvaća sve oko sebe. Lijepim i zvonkim glasom bila je dorasla drugoj glavnoj ulozi, ali me je zatekla plesnom vještinom i energijom u trećem činu, te strujanjem pritajene erotike između Valencienne i de Rosillona, odnosno nje i Matica Zakonjšeka. Iako je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i imao priliku nastupiti u kazalištu preko puta, odlučio se priključiti osječkom kazalištu, što mi se čini vrlo promišljenim jer odluči li osječko kazalište temeljiti svoj glazbeni repertoar na operetama, Zakonjšek će zahvaljujući toplom tenoru, glumačkom nastupu (pripada onim rijetkim pjevačima koji jednaku pažnju posvećuju pjevanju i glumi) i ugodnoj vanjštini imati „pune ruke posla“ (što se odnosi i na opere). Vrlo su skladan pjevački par Hanna (Katarina Toplek Horvat) i grof Danilo (Igor Krišto), ali kako su njihovi problemi puno „ozbiljniji“ (novac je u pitanju) tako je i njihova sprega manje zaigrana.

Odličan su par Matija Kačan i Karlo Miličević u ulogama Hanninih udvarača, vicomta Cascada i Raoul de st Brioche, jer su sličnošću (odjeća i frizura) i zajedničkim nastupom djelovali poput  određenog arhetipa. Uz pjevače (Davor Solanović, Snježana Lakotić, Predrag Stojić, Jana Pogrmilović, Sanja Toth) u predstavi su nastupili i dvojica glumca, Kačan i Antonio Jakupčević u ulozi pisca Njegusa. On se, mada mlad, već okušao u raznim ulogama i ne znam je li to zbog redatelja ili zbog njegovog glumačkog habitusa, ali mi se „čvršćim“ činio u komičnim ulogama (Frankić u Kušanovoj komediji Čaruga) pa je i ovom prilikom njegov poslenik vrlo zabavan i djeluje kao ogledalo koje odražava zbrku i paniku u veleposlanstvu.

Predstava Vesela udovica (barem njena premijerna podjela) pokazala je da u ovom trenutku osječki HNK ima možda najbolji operetni ansambl u Hrvatskoj i tu bi komparativnu prednost trebalo iskoristiti u oblikovanju repertoara. I kada o opereti govorimo kao o „maloj operi“, podsjećam da se i spirit (otrov, ali i duh) drži u malim bočicama.