U petak, 12. svibnja počeo je 63. Festival hrvatskih kazališnih amatera u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture, koji se i ove godine, deveti put za redom, održava u Vodicama u suorganizaciji Pučkoga otvorenoga učilišta Vodice. Službeni festivalski program od dvadeset predstava koje su izabrali: Olivera Baljak, Dubravka Crnojević-Carić, Mijo Jurišić, Zlatko Krilić, Sanja Nikčević, Gordana Ostović, Igor Ružić, Dubravko Sidor, Iva Srnec Hamer i Anđela Vidović, razdijeljen je u dva dijela: prvi dio održao se od 12. do 14. svibnja, a drugi od 19. do 21. svibnja, za kad je predviđeno i proglašenje nominacija i nagrađenih, po prosudbama Dubravke Crnojević-Carić, Ive Srnec Hamer i Eugena Stjepana Višića.
U prvom dijelu programa izvedene su predstave: Červeny koberec (kazališna skupina češke nacionalne manjine, Češka beseda iz Treglave), Večera s idiotom (umjetnička organizacija Točka na I, Zagreb), Na rivi (Dramski amateri iz Murtera), Obiteljska idila (Sinjsko pučko kazalište), Jača (Kazališna grupa Viktora Cara Emina, Rijeka), Stol 22 (Pax, amatersko kazalište POU-a Samobor), Kilimandžaro (Rastrepuh, kazališna družina POU-a Pazin), Da nije ljubavi (Metkovsko amatersko kazalište). Iz navedenoga dijela programa odgledala sam tri žanrovski različite predstave: građansku komediju Večera s idiotom, artističku jednočinku Jača te komediju koja tendira pučkom teatru Kilimanđaro.
Uprizorenje Strindbergove monodrame ili „komornog dramoleta“ Jača o susretu Gospođe X s bivšom ljubavnicom svojega muža zahtjevan je zadatak koji su doajenski (i obljetnički) u okrilju kazališne družine Viktora Cara Emina odradili Siniša Posarić kao režiser i Damirka Vuković u ulozi Gospođe X. Minimalistička scenografija (običan stolac) i rasvjeta, u kontrastu s golemim šarenim cekerom memorija te dojmljiva glumačka izvedba, koja je mjestimično isprekidana redateljskim zahvatima (ostavljanje dojma uvježbanosti pokreta postavljeno je kao kontrast ili nauštrb spontanosti), ocrtavali su konture kazališnoga profesionalizma i izazvali odobravanje brojnoga gledateljstva, koje su, kao i na ostalim izvedbama, mahom činili sudionici festivala.
Umjetnička organizacija Točka na I s redateljicom Rebeccom Agić uprizorila je komediju po predlošku poznatoga filmskoga scenarija Francisa Vebera (u prilagodbi Davida Guiona) o bogataškoj igri dovođenja na večeru i ismijavanja „neobičnih“ likova, koja prerasta u komediju o neobičnom (ne)prijateljstvu. Predstava je trajanjem, dramaturgijom, scenografijom i rekvizitima izrazito solidno osmišljena i odrađena. Par glavnih glumaca (Franjo Janeš kao bankar Tibor i Hrvoje Podobnik kao „ulov“ kojega se nemoguće riješiti Drago) dobro su se nadopunjavali i njihova je interakcija bila glavni zamašnjak komike, a u svojim su se karikiranim ulogama solidno snašli i Kristian Živčec kao umjetnik Adolf i Nikolina Črnek kao napasna ljubavnica. Temeljenje komike na osobinama intelektualne začudnosti (iliti potkapacitiranosti) sklizak je teren kojim se može kretati od blokbasterske neosjetljivosti i društveno neprihvatljivoga izrugivanja do pretjerane patetike i usiljenoga izazivanja empatije. Na tom se terenu kao pred golemim upitnikom našla predstava Točke na I pa iako nije uspjela izbjeći zamkama naglašene tipizacije (što se posebno ogleda u neuvjerljivim likovima mentalnih čudaka), u traganju za smijehom publike, najviše je vedrine izvukla uspjelim proplamsajima obične nekarikirane ljudskosti.
Predstava družine Rastrepuh iz Pazina, u režiji Aleksandra Bančića po tekstu Sonje Boljunčić, iako u drugome dijelu dramaturški prilično nerazrađena, ostvarila je izrazito intrigantan žanrovski spoj. Postavljena je metateatarski: pripovjedačica motri predstavu na sceni te komentira zaustavljene prizore, pri čemu je posebno upečatljivo poticanje publike na politički korektno zamišljanje „crnca“. Dobro postavljena predstava o tamnoputom studentu medicine i lokalnoj djevojci locirana u našem (bilo kojem) malom ili nešto većem „mistu“ nakon izvrsnih uvodnih scena, u kojima su posebno dojmljivi motiv muža fikusa te izvedba Ane Bančić, kao polomljene ali ambiciozne Silvane Sirotić, čemu se po autentičnosti i spontanosti pridružuje i izvedba lika none Fiškulić, naglo prelazi na rasplet koji je posve u maniri pučkoga teatra (s primjesom egzotike). Iskazanoj vrstovnoj raznolikosti pridonosi i scenografija: spoj modernoga (obojane kocke za preslagivanje) i tradicionalnoga (tradicijske marame na kulisama).
Viđeno pokazuje kako amatersko kazalište dovitljivo nadoknađuje nedostatak financijskih sredstava te vremena, koje glumcima koji se profesionalno bave drugim poslovima nedostaje za učenje teksta i okupljanje na probama, a da se na teatarskoj inovativnosti može poraditi, prvenstveno iskorakom izvan zone oprobanoga recepta pučke prijemčivosti.