Preobrazbom vodvilja od satiričnog napjeva u veselu igru (nerijetko lakrdiju) nastale su predstave čije se priče temelje na zabludama, a izvedbe na neprekidnim jurnjavama, pa su zamjena identiteta i brojna vrata postali njihovim „zaštitnim“ znakom. Francuski dramatičari Eugene Labiche (1815.-1888.) i Georges Feydeau (1862.-1921.) doveli su vodvilj na zavidnu razinu i zauvijek ostali omiljeni među publikom. Usporedimo li njihove vodvilje s djelima suvremenih britanskih autora Raya Cooneya (1932.) i Alana Ayckbourna (1939.), onda i tu dvojicu slobodno možemo prozvati autorima vodvilja. Budući da su njihova djela često izvođena u hrvatskim kazalištima, nisu nepoznati publici, pa ću preskočit arhivske podatke i odmah se osvrnut na dvije recentne predstave: Dva u jedan Raya Cooneya u režiji Olje Đorđević (HNK u Osijeku, 25.4.) i Kako druga polovica voli u režiji Filipa Detelića (Satiričko kazalište „Kerempuh“, Zagreb, 3.5. 2023.).
Moram napomenuti da mi do sada Cooneyevo djelo Dva u jedan(1984.) nije bilo poznato (prijevod Olja Đorđević) pa osim strke i zbrke nisam očekivala više od zabavne zavrzlame. Iako je radnja tipizirana (preljub), iznenadilo me je političko ozračje (doba Željezne lady): ugledni političar Richard Willey (Ivan Ćaćić) odsjeda u hotelu sa suprugom Pamelom (Ivana Soldo Čabraja), no planira se naći s ljupkom tajnicom Jennifer (Antonia Mrkonjić) pa zbog komocije odlučuje u istom hotelu iznajmiti sobu oko čega angažira svojeg pomoćnika Pigdena (Miroslav Čabraja). Pomoćnik uspijeva dobiti samo susjednu sobu i sve se počinje jako komplicirati jer u sobe naizmjence „upadaju“ krive osobe.
Bogatu galeriju likova čine smušeni Pigden koji sve svoje postupke pravda „posebnim“ erotskim sklonostima, predani i strogi hotelski menadžer (Mario Rade), orijentalni konobar slabog znanja jezika (Duško Modrinić), zbunjena sobarica (Antonija Pintarić) i pripita recepcionarka (Mirko Ilibašić), a kaosu doprinose opozicijska političarka Lily Chaterton (Anita Schmidt) i suprug prpošne Jennifer (Aljoša Čepl). Scenografija (Damjan Paranosić) počinje elegantnom recepcijom, nakon čijeg se uklanjanja pojavljuju dvije jednake (susjedne) sobe odvojene zelenilom i stolicama s „neizbježnih šest vrata“ (redateljičin navod). Možda sam staromodna, ali neki su muški kostimi (Milica Grbić Komazec) jedva gledljivi (neukusne bijele gaće i sako; puno je logičnija kombinacija gaća s motivom engleske zastave i ogrtača), a moj favorit nisu niti dronjci u koje se pretvara odora pijane recepcionarke.
Jako volim komičarski nerv Miroslava Čabraje i očekivala sam da će on u Pigdenovu liku „ispreplesti“ trajnu zbunjenost i povremenu domišljatost, što je i učinio, ali s puno pretjeranih grimasa (redateljičino viđenje, zanos igre?). Ivan Ćaćić je odolio zamci dopadljivosti i izvrsno utjelovio licemjernog i pohotnog političara, ne dozvoljavajući mu da „isklizne“ izvan danog okvira, ali ga učinivši živim i „grešnim“. Duško Modrinić se uspješno drži zadanih odlika „orijentalnog“ konobara, ali je šteta da nema varijacija nego je u svakom trenutku jednak (možda on zna nešto što ja ne znam?!). U brzom pregledu ostalih likova/uloga nalazim da je Rade bio decentan, a Ilibašić groteskan, dok su ženski likovi više plijenili pojavnošću, nego karakternom razradom što je više do Cooneya nego do njih. Znam da bih tekst trebala završiti zaključkom da sam gledala urnebesnu komediju, ali iako mi je osječko kazalište drago, draža mi je istina – nisam.
Glumac Filip Detelić je na zagrebačkoj ADU u klasi Damira Munitića (1953.-2011.) igrao (2010.) u ispitnoj predstavi Kako druga polovica voli (1969.) koju je Munitić preveo i lokalizirao, pa je ovu Ayckbournovu komediju (u nas poznatu i pod naslovom Kako voli druga strana) Detelić postavio u spomen svojem profesoru, sudjelujući u njoj izvana (redatelj) i iznutra (glumi Dobroslava Skrbnika). Divna (Nataša Kopeč) i Dobroslav Skrbnik su uljuđen i pristojan građanski bračni par (on radi, ona je doma) u čijim životima nema nekih uzbuđenja (eventualno neispravan zahodski kotlić ili potrošena baterija u četkici za zube) sve dok se jedne noći Divna ne vrati kući u „sitne sate“, što Dobroslava zainteresira. Smišljajući odgovor, Divna telefonira muževom suradniku Vjeki Šubiću (Marko Hergešić) s kojim se već neko vrijeme potajno viđa (on je oženjen energičnom i neurednom Terezom (Mia Anočić-Valentić) čija je glavna briga njihov mali sin Jurica). Napola se dogovorivši, oni svojim bračnim polovicama ispričaju da su tu večer (dakako odvojeno) bili s bračnim parom Plazilet: ona tješeći Milicu (Josipa Anković), a on pijući s Ljudevitom (Matija Šakoronja) jer Plaziletovi imaju bračnih problema. Dobroslava jako uzruja tuđa nevolja, ali se ujedno začudi da njegova žena tješi Milicu koju je ovlaš upoznala na jednoj uredskoj zabavi na kojoj su se Plaziletovi pokazali kao jako, jako dosadan par.
Scenograf Matija Blašković oblikovao je usporedno dvije sobe (ona Skrbnikovih je uredna, a Šubićevih razbacana), a sjedeće garniture i dvoja vrata smješteni su dijagonalno od glavnog prostora (nejasno je dok se ne vidi). Podijeljenost na uredni i neuredni bračni par dočarava se i odjećom (Vedrana Rapić), svjetlom (Aleksandar Mondecar) i glazbom (Mario Mirković), ali najviše glumom. Dobroslav sporim „kopčanjem“ izaziva brojne zabune, a uporna potreba da svima pomogne (ime je znak) čini ga u očima njegove supruge „blentavim“ (ona je, poput nas, promatrač bez empatije). Detelić vrlo uspješno „sljubljuje“ različite Dobroslavove karakterne odlike, dok „nenamjerni“ postupci (sjajna scena vezanja cipela) čine taj lik doista autentičnim. Samodopadna Divna, usprkos vanjske manifestacije, teži uzbuđenju ali samo ukoliko ne narušava komociju, što Kopeč vrlo decentno prikazuje (odlična epizoda s probom nove haljine). Vjeko Šubić nije avanturist, ali se u vlastitoj kući osjeća zapostavljenim i njegova agresija, kao i ljubavna avantura, više su posljedica dubokog nezadovoljstva koje Hergešić odlično gradi (sveudilj hodajući, u njegovom slučaju, u primjerenim gaćama). Raščupana i živčana Vjekova supruga Tereza jedina pokušava otkriti pozadinu zbivanja oko sebe, pa poziva Plaziletove na večeru, što vodi katastrofi jer se Tereza ne zamara previše kuhanjem, a budući da se Anočić-Valentić u toj ulozi sjajno snašla pitam se, je li glumila (šalim se).
Kako je Dobroslav, željan pomoći, također ranije pozvao Plaziletove na večeru, te dvije večere gledamo usporedno: ona kod Skrbnikovih je za duljim stolom, dok je ona kod Šubićevih za manjim, okomito postavljenim stolom, pa dok se domaćini stalno nalaze na istim pozicijama, Milica i Ljudevit se prigodno okreću, ovisno kod koga večeraju. Josipa Anković i Matija Šakoronja minuciozno grade svoje nekonvencionalne likove i pravi je užitak promatrati glumačke promjene kroz koje prolaze od uvoda kada se on čini dobrodušnim (i snishodljivim) prema drugima, no ujedno nepopustljiv prema svojoj ustrašenoj ženi (koja se ne snalazi najbolje u društvu) do trenutka kada se sve „posložilo“ (ili barem tako djeluje) i ona odjednom postaje samosvjesna pokazujući da se zna „postaviti“, dok on i dalje ostaje „poslušnik“ (ispriča joj se tek na šefovu naredbu). Nisam se trudila detaljno prepričati sadržaje, jer mislim da su u komedijama/vodviljima najvažniji glumačka osviještenost i redateljska preciznost (čini mi se da Detelić zna s brojevima) pa zatekavši to u ovoj predstavi, dobro sam se zabavljala.
Cooney i Ayckbourn su, neovisno o odabranim djelima, odličan repertoarni potez i dobra vježba za glumačka i režijska promišljanja, pa ako eventualno predstava ne uspije (uvijek se nekome sviđa) valja ponovo pokušati jer kako reče Indijanac u filmu „Mali, veliki čovjek“: „Neki put magija funkcionira, neki puta ne“.