Već godinama Muzičko biennale Zagreb naručuje od domaćih autora operno ili baletno djelo, koje se najčešće izvede mali broj puta (usprkos trudu, vremenu i novcima uloženim u njih te zanimanju publike) pa se možemo pitati o sudbini opere Lennon Ive Josipovića u režiji Marine Pejnović i pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera nastaloj u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i 32. Muzičkog biennala Zagreb praizvedenoj zadnjeg dana MBZ (22.4.2023.), što s javnom generalnom probom i jednom reprizom čini tri izvedbe.
Veliko zanimanje za operu koja se bavi (libreto Marina Biti) zadnjim trenucima karizmatičnog rock-glazbenika Johna Lennona (1940.-1980., ubio ga je psihotični obožavatelj Mark David Chapman) leži donekle u biografskom, neglazbenom podatku skladatelja: od 2010. do 2015. bio je predsjednik Republike Hrvatske (tada je malo domaćih koncerata ozbiljne glazbe bilo bez neke njegove skladbe!). Josipovićeva glazba nije strana čak ni onima čije uho nije naviklo na suvremenu glazbu, pa iako u operi ima ponešto „napornih“ dijelova, izvrsne su zborske dionice, sjajna je Marija Kuhar Šoša u ulozi Yoko Ono i skoro su „revijalni“ napjevi Tango a tre (u kojem Lennon – Domagoj Dorotić miri Yoko Ono i bivšu suprugu Cynthiju – Helena Lucić Šego) i završni Give peace a chance (libreto je na engleskom jeziku).
Odnosi i zbivanja su ponekada upitni, ali su jasni članovi grupe „Beatles“ (Paul – Siniša Galović, Ringo – Davor Radić, George – Siniša Hapač, Stu – Dario Ćurić), pojava suradnice/ljubavnice May (Dubravka Šeparović Mušović) ili zlokobni Chapman (Ozren Bilušić), dok su neki likovi, ma koliko bili u stvarnosti Lennonu važni (majka – Sofia Ameli Gojić, teta – Kristina Anđelka Đopar, sin – Alen Ruško, menadžer Brian – Siniša Štork) donekle usputni. Scenografija (Ivan Lušičić Liik) se sastoji od tamnih nakošenih ploha i prozračne strukture što djelovanjem svjetla (Elvis Butković) daje zanimljive efekte.
Zbor, Lennon i Yoko Ono odjeveni su u bijelo što je vjerojatno asocijacija na fotografije nastale (1969.) na početku njihove ljubavne veze i zajedničke suradnje (glazbene i aktivističke), ali nije isključeno da je kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin aludirala i na Lennonovu mesijansku „misiju“ („Htio je mir i htio je promjenu“). Ostali ključni sudionici odjeveni su prigodno: „Beatlesi“ su u sivim odijelima i urešeni (komičnim) perikama, Chapman sliči bezazlenom šetaču, a May nosi crno elegantno odijelo.
Okretnom binom Pejnović je nastojala razigrati radnju, no to je bilo više demonstracija tehnike nego dinamike jer su zborist morali paziti da ne posrnu, a solisti su imali posla oko usklađivanja pokreta i pjevanja. Završila bih ovaj osvrt opaskom predanog posjetitelja opernih predstava: „Ove se opere ne bi zastidjela niti jedna operna kuća!“ a kada to izjavi netko s puno opera „u ušima“, onda je to pohvala.