Britanski književnik Roald Dahl (1916.-1990.) bio je dovoljno mudar i iskusan (imao je petero djece) da romane za djecu ne piše u „cici-mici“ maniri, nego bez okolišanja mlade čitatelje „gura“ iz realističkih u fantastične situacije, ne prezajući ni od okrutnih naznaka. Na hrvatski jezik prevedeno je pet Dahlovih romana, a među njima je nesumnjivo najpopularniji Charlie i tvornica čokolade (1964.) koji je do sada tiskan u devet izdanja (prijevod Luko Paljetak „Znanje“, 1990.-2016.) i koji je Lea Anastazija Fleger adaptirala (uz Nikolinu Rafaj) i režirala za izvedbu u zagrebačkom Kazalištu „Trešnja“ (22.4.2023.).
Priča počinje opisom siromašne obitelji Bucket u kojoj radi samo tata malog Charlieja (slabo plaćen posao), dok mama brine za obitelj koja broji još dva para djedova i baka tako onemoćalih da cijele dane laže u jedinom postojećem krevetu. Situacija postaje još gora kada tata izgubi posao, pa su oni praktički na rubu gladi… ipak za svaki rođendan malom Charlieju kupe čokoladu (koju on podijeli sa svima njima) i to proizvedenu u tvornici „najvećeg izumitelja i proizvođača čokolade koji je ikad postojao“ Willyja Wonke. Međutim, Wonka je otkrio da neki radnici dostavljaju drugim tvorničarima njegove recepte pa je zatvorio tvornicu. Nakon nekog vremena su stanovnici primijetili da tvornica opet radi (iako nisu vidjeli radnike), a povećanu znatiželju izazvala je obavijest da će petero djece, koje ispod čokoladnog omota pronađu zlatnu ulaznicu, moći s pratnjom obići tvornicu. Dakako, počelo je pomamna kupnja Wonkinih čokolada!
Predstava ilustrira zbivanja u knjizi i iako kazališna tehnologija nije istovjetna filmskoj iluziji (1971., 2015.), izvrsne projekcije (među kojima izdvajam vožnju liftom) Mirana Brautovića bile bi dostatne za potpuni doživljaj, pa su neki suvišni dodaci (Paolo Tišljarić) i napadni kostimi (Ana Fucijaš) „gurnuli“ priču u nepotrebno šarenilo (mada i tu ima zgodnih momenata poput orahove dvorane s vjevericama ili odjeće Wonkinih radnika Oompa Loompasa). Djeca koja su pronašla prve četiri zlatne ulaznice (zahvaljujući imućnim roditeljima) oličenje su pojedinih mana: debeli (dok ga smijem takvim opisati!) August (Kruno Bakota) je jako proždrljiv, Vera (Ana Vučak Veljača) je razmažena jer joj otac priušti sve što zaželi, Violeta (Lucija Rukavina) neposlušna je svadljivica koja stalno nateže „žvaku“, dok Mike (Tin Rožman) opsjednuto gleda televiziju i ni za što drugo ne mari. Za razliku od njih, Charlie (Luka Bulović) je dobar dječak privržen svojoj obitelji i do zlatne ulaznice je slučajno došao – kako to već biva u bajkama!
Wonka (Radovan Ruždjak) kroz tvornicu vodi svoju odabranu grupu (broj odraslih je sveden na jednog roditelja), ali razmažena se djeca ne drže uputa, pa svako od njih zaglavi. Gledajući roditelje (Augustova mama – Daria Knez Rukavina, Verin tata – Krunoslav Klabučar, Violetina mama – Tena Jeić Gajski, Mikeova mama – Ivana Bakarić) postaje jasno zašto su djeca takva (i roditelji nastradaju). Nakon svakog dječjeg ispada, Oompa Loompasi (Jure Radnić, Paško Vukasović, Dubravka Lelas, Sanja Hrenar, Aleksandra Naumov, Matija Čigir) komentiraju njihov čin i sudbinu (koja ipak nije tragična) kroz pjesmu (Frano Đurović) i ples (Damir Klemenić) što je zgodno, ali postaje monotono jer su nastupi međusobno previše slični.
Osim u ulogama Oompa Loompasa, Vukasović, Naumov, Hrenar i Čigir glume članove Charlieve obitelji (uz Tamaru Vrdoljak u ulozi Charliejeve mame) dok Lelas i Radnić nastupaju kao voditelji u duhovitim televizijskim vijestima. Na kraju obilaska tvornice ostaju samo Charlie i njegov djedica Joe (Tvrtko Jurić). Budući da je Wonka star, a Charlie je dobro i pametno dijete, odlučuje mu pokloniti tvornicu i poziva ga da dođe k njemu živjeti. Charlie odbija jer ne želi napustiti obitelj (pouka o prioritetima) pa ih Wonka sve poziva k sebi.
Priča o djeci (i njihovim roditeljima) smještena je u ambijent čarobne tvornice čokolada i iako su zbivanja naoko lepršava (osim uvodnog djela o Charlijevoj obitelji) kroz njih su vješto utkane poruke i pouke. Dakako, čarobna tvornica mami da se izvedba odjene šarenilom, ali mislim da se mamac ipak nije trebao tako olako progutati: nizanje sličica i pjesmica bez dovoljno vremena da se usvoji viđeno, u konačnici djeluje monotono.