U neravnopravnoj borbi pojedinca protiv sustava, pojedinac obično stradava, ali ni sustav ne ostane neokrznut, kako se moglo vidjeti u predstavama Let iznad kukavičjeg gnijezda Kena Keseya u režiji Žanka Tomića i izvedbi Beogradskog dramskog pozorišta (ZKM, 25.10.) i Franz Tomislava Zajeca u režiji Renea Medvešeka (Teatar &TD, 26.10.2022.).
Američki romanopisac Ken Kesey (1935.-2001.) napisao je Let iznad kukavičjeg gnijezda (1962.) zahvaljujući iskustvu koje je stekao eksperimentirajući s halucinogenim drogama i razgovarajući s mentalnim bolesnicima, a naslov potječe iz dječje pjesmice o letu tri guske: „One flew east, one flew west, and one flew over cuckoo's nest.“ Priča je smještena u psihijatrijsku bolnicu u kojoj bolničko osoblje pomoću vlastitih pravila (zabrana i lijekova) kontrolira ponašanje pacijenata. Roman je ekranizirao (1975.) češki redatelj Miloš Forman (1932.- 2018.), nastanivši se u Americi nakon vojne invazije na Čehoslovačku (1968.), a jedan od pet „Oscara“ otišao je Jacku Nicholsonu (1937.) za ulogu karizmatičnog Randlea Patricka McMurphyja.
Nakon kriminalnog čina, McMurphy umjesto zatvora bira hospitalizaciju u psihijatrijskoj bolnici, no ubrzo uviđa da bolničko osoblje, predvođeno medicinskom sestrom Ratched, zlostavlja bolesnike uspostavljajući svojevoljni poredak pa se počinje sustavno buniti protiv besmislenih pravila. Scene u kojima se na crnohumorni način prikazuju karakteri i odnosi formiraju mučno ozračje sredine u kojoj obitavaju pojedinci nemoćni da se odupru pritisku i sačuvaju svoj dignitet, u čemu ravnopravno sudjeluju njihovo mentalno stanje i sustav koji ih guši. Iako je bolnica prikazana vrlo drastično, poanta nije u vjerodostojnosti ambijenta ili točnim bolničkim postupcima, nego u metafori društva: jednako se guše slobode pojedinaca u bolnici kao i u cijelom društvu.
Scenograf Zoran Ristić rasporedio je na pozornici sve bolničke prostorije, pa pacijenti prelaze iz dnevne sobe u ordinaciju, izlaze kroz prozore i kriju se u zakucima što je u određenoj mjeri logično jer je bolnica cijeli njihov svijet. Dok je bolničko osoblje odjeveno u očekivane bijele uniforme, pacijenti su odjeveni (Jelisaveta Tatić Čuturilo) prema statusu, od urednih građanskih kompleta preko čudnih do posve razbarušenih kombinacija. Ovaj posljednji opis ide liku McMurphyja kojeg je utjelovio Dragan Bjelogrlić (1963.) čiji je „šeretski“ dolazak na scenu odmah izazvao „pučko veselje“. Budući da je njegov lik nadmoćan ostalima i ta nadmoć raste, očekivala bih da Bjelogrlić to postiže „povišenim“ glumačkim izričajem, no to je kod njega postupno prešlo u maniru pa umjesto da postaje uvjerljiviji (McMurphy je „velika faca“ i može sve, pa je tako na primjer, doveo prostitutku da nesigurnog Bibbita oslobodi frustracija), njegove pretjerane grimase i široke geste počinju zamarati.
Svoje su likove, po mojem mišljenju, bolje osmislili Slobodan Boda Ninković, gorostasni i promišljeni poglavica Bromden i Daniel Sič kao prestrašeni i mucavi Billy Bibbit koji samoubojstvom rješava svoje probleme, a u ansamblu koji formira skupinu pacijenata su još Harding (Milan Čučilović), Cheswick (Milutin Mima Karadžić), Scanlon (Jovo Maksić), Martini (Mladen Sovilj) i Ruckly (Miloš Petrović Trojpec). Nježna i suzdržana Milica Zarić pokazuje kako izgled vara jer u nizu detalja ona sjajno dočarava sadističku i opaku sestru Ratched, tako da uz nju sve ostalo osoblje djeluje gotovo ljubazno, od dr. Spiveya (Nenad Gvozdenović) preko sestre (Andrea Đina Ržaničanin) do „snagatorskih“ bolničara (Vladan Milić, Miloš Lazarov, Zoran Đorđević), a o „srdačnim“ curama da i ne govorim (Aleksandra Anja Alač, Nada Macanković). Iako je predstava protkana duhovitim dijalozima i uspjelim likovima, glazba (Aleksandar Simić) i mrak sveudilj razdvajaju scene, što umrtvljuje ionako prilično dugu izvedbu.
Monodrama je zahtjevna i vrlo uzbudljiva izvedbena forma jer izvođač ne može očekivati nikakvo „pokrivanja“ sa strane, pa takav „ogoljeni“ nastup pred publikom često djeluje kao ispovijed – ako ne autobiografska, onda svjetonazorska. Ime austrijskog seljaka Franza Jägerstättera (1907.-1943.) ne bi izronilo iz košmara Drugog svjetskog rata da nije bio visoko moralna osoba koja je po cijenu života (doslovno) branila svoje duboko uvjerenje da je ubijanje – grijeh. Smatrajući biblijsku zapovijed „Ne ubij“ ključnom za poimanje života, odbio je novačenje u njemačke oružane snage čime se svrstao u neprijatelje, dapače izdajice nacističke Njemačke, što ga je odvelo u zatvor i pod giljotinu. Njegov „prigovor savjesti“ nije bio floskula i ničime se nije dao pokolebati – smatrao je život većim od svih političkih opcija. Protivio se pripojenju Austrije (Anschluss) u Njemački Reich (1938.) i odbio sve funkcije u rodnom selu (Sankt Radegund), a prateći Hitlerovu politiku, smatrao je „da se ne može biti istovremeno katolik i nacist“ (sigurno je s gnušanjem gledao blagoslov oružja).
Prema pismima koje je iz zatvora pisao supruzi nastala je knjiga Letters and Writings from Prison, Orbis Books, NY, 2009. koja je Tomislavu Zajecu poslužila prilikom pisanja drame o Jägerstätterovom životu, a u predstavi se također koriste Audenova pjesma Musee des Beaux Arts (Muzej likovnih umjetnosti) i dijelovi govora Josepha Goebelsa održanog 18.2.1943. u berlinskoj Palači sportova, gdje svoje slušatelje pita: „Wollt ihr den totalen Krieg?“(Želite li totalni rat?).
U oskudnoj i znakovitoj scenografiji (Tanja Lacko) uz promišljeni dizajn zvuka (Nenad Sinkauz) i svjetla (Aleksandar Čavlek) Dado Ćosić polagano prolazi kroz život svojeg junaka od sjećanja na rane dane do otpora što ga je izazvao dolazak nacista na vlast. Ćosić govori smireno, rezignirano, svjestan da će ga njegova odluka usmrtiti, ali on drugačije ne može jer drugog puta ne poznaje. Kovčega mu služi kao podloga i kao skladište za neke važne stvari, ali njemu zapravo više ništa ne treba (iako žali što napušta obitelj) – svoj moralni zakon nosi u sebi (Kant). Nadomak Teatra ITD postavljena je željeznička pruga i na česte zvukove vlakova se redovna publika uopće ne osvrće, ali nisam mogla zanemariti prolazak vlaka kada se tako „promišljeno“ poklopio s Franzovim odlaskom.
U obje se predstave pojedinac pobunio protiv ludila, u obje je izgubio, u obje je ostavio putokaz. Drugim riječima, uvijek možemo birati između duše i stražnjice.