Olja Savičević Ivančević podjednako zavodi riječima u poeziji, prozi i drami, kratkoj i dugoj formi. U tekstovima za djecu uglavnom se bavi samoćom i neuklapanjem te potragom za društvom i prijateljstvom, pokatkad i ljubavlju. Te važne teme pretvara u prave napetice omotane gotovo opipljivim slikama te vođene ritmom, rimom i melodijom riječi. Njeni stihovi i replike, likovi i emocije, žude za scenskim životom, igrom i akcijom, dok verbalne slike prizivaju valove novih izvedbenih slika. Takav svijet na sceni živi, a ne životari, samo ako gradi nove i nove izvedbene svjetove.

Redateljica Rajna Racz, uz pomoć dramaturginje Dine Vukelić, napravila je izbor iz Oljine mladenačke poezije te u Dječjem kazalištu Dubrava oblikovala mjuzikl Bit će strašno kad porastem, no u slikama koje izviru iz stihova nije prepoznala potencijal scenskog stvaranja, već se, nažalost, zadovoljila tek riječima, izvedbeno umrtvivši predstavu. Riječi otvaraju radnju, grade je, prizivaju i stvaraju napetosti te ih prije ikakvog rasplamsavanja brzinski gase. Riječi režu i krila dječjoj mašti, što svima koji su pogledali predstavu vjerojatno djeluje paradoksalno, budući da se ona u tematskom i idejnom smislu poziva upravo na zamišljanje i maštanje. No u izvedbenom sloju ta mašta likove „potiče“ na igru čvrsto definirano, imenujući avanture i njihova rješenja i time ih brzinski raspršuje. U isto vrijeme malenim gledateljima ne ostavlja nimalo prostora za vlastita upisivanja. Time predstava iznevjerava samu sebe – pozivajući se na maštu kao kreativnu pokretačicu, u isto je vrijeme onemogućuje konkretizacijom.

I glazbeni sloj ovog mjuzikla kontroliraju riječi. Glazba, koju potpisuje i izvodi Marin Živković, ima svojih dobrih trenutaka, no ipak je previše uljuljkujuća te u velikoj mjeri utišava ritmičnost Oljinih stihova. Jednako tako, većina songova opterećena je viškom informacija oblikovanih riječima koje ih otvaraju, oblikuju i strogo kontroliraju. Takvi, s glazbene strane lagano monotoni, s verbalne zamorni, songovi su bili i predugi i prečesti, što je u djeci oko mene (i u meni) monotoniju pretakalo u laganu nervozu.

Nakon što smo se obračunali s riječima, vratimo se na početak. Usamljena djevojčica Olja na otočkom ljetovanju upozna domaćeg dečka Vala u kojemu prepozna vlastitu usamljenost i odudaranje od okoline. Zajedno kreću u brojne avanture koje se pretaču u prijateljstvo i nešto više. Radnja stihova, koje je u dramski tekst pretočila Dina Vukelić, otočkom se osamljenošću naslanja na Oljin nagrađivani tekst Som na cilome svitu, neprilagođenošću i potragom za sličnima sebi na Šporkog Špiru i Neposlušnu Tonku, a spominje se i sjeverna medvjedica iz slikovnice Andrijana se vratila. No, za razliku od spomenutih tekstova koji su se bavili samo određenim aspektom muka po odrastanju, Vukelić je u ovom tekstu pokušala progovoriti o previše toga – o ljetnoj gužvi i vansezonskoj samoći otoka, o prijateljstvu, avanturama i ljubavi koja se pomalo nasilno ugurala na kraj priče, a našlo se mjesta i za istinitu, no dramaturški suvišnu crticu o rasizmu. No ta gustoća i nije ključni problem. Najveći je problem ipak činjenica da sve te sadržajne niti Rajna Racz nije pretočila ni u scenske slike, ni u scensku igru, već je radnja, koja je nudila beskrajan potencijal igranja s gusarima, svemircima, sredozemnom medvjedicom, školjkom… gotovo u potpunosti ispričana. Na tronu su ostale tek riječi, usamljene, izvedbeno nedovoljno žive, s tek pokojim prstohvatom ilustracije ili sugestijom scenske igre. U tako oblikovanoj igri koreografkinja Sandra Banić Naumovski pokret je svela na pomalo nesigurno „hoduckanje“ i skakutanje po krhkom kamenju, iako je Aleksandra Ana Buković oblikovala scenu u kojoj se nudila igra i tim kamenjem i oko njega. Buković je oblikovala i jako zgodne kostime u kojima se mladenački poigrala žutom i plavom bojom. Plavo-žutu vizualni sliku fino je popunio oblikovatelj svjetla Dominik Lenac Sanković.

Kazalište za djecu davno je trebalo napustiti okrilje i poetiku svog velikog (ostarjelog) brata te postati samostalan izraz, no ono se i dalje šlepa za njim, vukući ga za dramski rukav, skrivajući se iza riječi. I možda se odrasli i dalje mogu prepustiti snazi riječi i njihove interpretacije, no djecu u velikoj mjeri nije briga za to. Ona u kazalištu žele izvedbu koja će omatati i zaskakivati njihovu pažnju sa svih strana – vizualno i auditivno, neočekivanim promjenama, novinama, obratima...

Ova se predstava gotovo u potpunosti prepustila riječima i monotoniji šablonskog građenja radnje – red naracije, red pjevanja, red dijaloga, pa ispočetka, i tako gotovo sat vremena. U takvom izvedbenom okruženju niti mladi glumci nisu pokazali sve što znaju. Iako ne baš najuvjerljivija u pjevačkim dijelovima, Marina Žužić bila je scenski simpatična glavna junakinja, razigrana (koliko je mogla) i igrački prisutna tijekom cijele predstave. S druge strane, Lovro Rimac na nekoliko je mjesta pokazao da ne poznaje svoju publiku u dovoljnoj mjeri. Tako je buntovničke i pomalo mračne i darkerske karakteristike svog lika prezentirao pretjerano ljuto, tmurno i ozbiljno za ciljanu publiku 4+. Također, na mjestima nije uspio kontrolirati rime koje su grickale uši, umjesto da ih omataju vlastitim ritmom.  

Zaključno, tekst koji se svim silama i pjesničkim slikama nudio scenskoj čaroliji, redateljica Rajna Racz pretočila je u zamornu i predugu predstavu u kojoj su riječi vladale umrtvljenom igrom, ugušenim songovima i zamrznutom maštom.