Predstava Majka Hrabrost i njezina djeca Bertolta Brechta u režiji Krešimira Dolenčića nastala je u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, a njezina nedavna izvedba (HNK Varaždin, 26. 2. 2023.) iznova je potvrdila da se radi o vrlo snažnoj antiratnoj drami (napisana je 1939., nakon dvije godine izvedena je u Zürichu, a njezina konačna verzija, za koju je glazbu napisao Paul Dessau (1894.-1979.), postavljena je 1949. u Istočnom Berlinu gdje se Brecht (1898.-1956.) nastanio nakon rata).

Glavni lik, Anna Fierling, prozvana je Majka Courage / Hrabrost nakon što se „provezla kroz zaštitnu vatru (…) jer sam se bojala da će mi propasti posao“. Ona je ratna profiterka (kapelan je naziva „hijenom bojnog polja“) pa iako bezobzirno nastoji razviti vlastiti posao, svesrdno se trudi sačuvati živote svoje djece, sinova Eilifa i Ementala i kćeri Kattrin. Brecht je za vrijeme događanja odabrao razdoblje između 1624. i 1636., na sredini trajanja Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.) između protestanata i katolika.

Dolenčić se držao Brechtovog (prijevod teksta Antun Šoljan, stihova Ivan Ivica Krajač) kazališnog promišljanja (epski teatar, V-efekt, „zabavne“ pjesme) koje je donio predani glumački ansambl, pri čemu bih istaknula vrlo dobro pjevanje (glazbu baš ne  odlikuje „pjevnost“) uz izvrsne glazbenike (David Vuković – klavir, Stjepan Vuger – harmonika i dirigent, Jelena Geček i Melanija Gradečak – flauta, Tomislav Ratković – truba) „skutrene“ u rupi i fascinantnu udaraljkašicu Suzanu Komazin na „isturenom položaju“ ponad orkestra (dojmljiva uporaba bubnja). Usprkos otvora za glazbenike, glumci su na pozornici imali dovoljno „manevarskog“ prostora (za prikaz različitih prostora ili za okretanje kola s robom) jer je scenografija (Miljenko Sekulić) „dograđivana“ svjetlošću  (Deni Šesnić), a tipizirani su kostimi (Martina Ptičar) pratili  opća imena likova (kuhar, zapovjednik, kapelan, vojnici).

Budući da se radi o poznatoj drami, tek ću naznačiti sadržaj: majka Hrabrost (Ljiljana Bogojević) pokušava zbog ratne nestašice hrane i druge robe ostvariti zaradu, ali budno pazi da joj ne bi unovačili sinove ili ozlijedili nijemu kćer. Ipak ih ne uspijeva sačuvati: Eilif (Marinko Leš) sa zadovoljstvom odlazi na ratište gdje mu njegova agresivna narav donosi počasti, ali kada to isto (pljačka i ubijanje) čini u doba primirja, osuđuju ga na smrt („Nisam učinio ništa drugo nego što i prije“, kazuje on). Mlađeg, nesnalažljivog sina Ementala (Zdeslav Ćotić) odlučuju strijeljati zbog vojne blagajne, što bi majka mogla spriječiti naknadom novca, no ona se predugo cjenka oko prodaje kola! Nijemu kćer Kattrin (Dea Presečki) nije uspjela sačuvati ni od silovanja ni od smrti: ubijena je jer je udarcima o kantu upozorila građane na dolazak vojske (nakon što je čula kako su seljaci, da bi sačuvali stoku, uputili vojnike prema gradu; Vojnik: „Nisam li isti čas znao da im je vol važniji od svega!“).

Povremeni suradnici ove obitelji su vojni kapelan (Branimir Vidić), prostitutka Yvette (Hana Hegedušić) i kuhar Peter zvan Lulek (Barbara Rocco), dok su vojni predstavnici Zapovjednik (Robert Plemić) i razni vojnici (Filip Eldan, Nikša Eldan). Ratna sreća je naizmjenična, pa kada katolici nadvladaju protestante,  kapelan je prestrašen, dok je prostitutka oduševljena: on je smrtno ugrožen, a njoj posao dalje cvijeta! Kratkotrajno vrijeme mira nikome ne odgovara (Zapovjednik: „Mir, to je pusta zbrka, tek rat stvara red!“) jer samo rat pruža brojne prilike (Majka Hrabrost nakon smrti djece nastavlja vući svoja kola i trgovati).

Ljiljana Bogojević uspješno balansira između majčinske brižnosti i profiterske krvožednosti, u čemu je podupiru vjerodostojni Vidić (kapelan), razigrana Hegedušić (Yvette) i karikirano osmišljena Rocco (kuhar je ženskar, pa mu nadimak Lulek nije možda samo zato jer puši lulu?!). Skupne scene su pažljivo osmišljene (čak su pjevački statični prizori ispunjeni „vibracijama“), a rado bih istaknula troje glumaca koji su, uz dobro uklapanje u ansambl, ostvarili snažno profilirane likove. Dea Presečki (1997.) je ulogu nijeme Kattrin oblikovala izuzetno dojmljivo jer su, usprkos njezinu polurazumljivom glasanju, obraćanja i namjere bili jasni zbog domišljenih grimasa i gesti. Izvrsna je scena u kojoj je, dok bukom upozorava građane na dolazak neprijatelja, uzdignutu drže njezina mrtva braća: prizor čiste nesebičnosti. Budući da Presečki u svojim ulogama lijepo i kultivirano govori, ovakva  uloga dodatno svjedoči o njezinom talentu. Filip Eldan (1991.) i Nikša Eldan (1991.) u više su navrata pokazali svoje široke mogućnosti, no uvijek me iznova razvesele svojim nastupima, pa tako i ovaj put: počinju kao krvoločni psi (dobra scena njihova obuzdavanja), nastavljaju prikazom raznih vojnih ličnosti sve do nenadane i šokantne pojave mrtvaca: nenametljivi i snažno prisutni u isti mah.

U tekstu izvedbe našla sam dosjetke koje nisu naudile izvorniku, nego su ga malo „razgalile“ tako da sam imala dojam da gledam „pitkijeg“  Brechta u kojem je i dalje sačuvana prvotna ideja (pouka) bez dodataka. Možda će netko predbaciti suviše klasičan pristup, ali ja ne mislim da inovacijama treba težiti radi njih samih?