Osim što je vrhunski teatrolog (i izvrsni predavač, i precizni urednik, i promišljeni kritičar), Boris Senker (1947.) je zanimljiv pisac u čijim se dramama, pisanim prvo u družini Škrabe-Senker-Mujičić, pa u paru sa Mujičićem, a potom samostalno, isprepliću „naslijeđene“ i autorske rečenice, pa publika nikada nije sigurna, šali li se ili podučava?! Robert Raponja je često režirao Senkerove drame pa tako i Sanjarevu priču, završnicu trilogije kojoj su prethodile drame Istarske priče / štorice i Sanjari budućnosti (Teatar Fort Forno u Balama). Predstava Sanjareva priča  nastala je u suradnji Gradskog kazališta Požega i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a njezinom premijerom (11.3. 2023.) u Gradskom kazalištu Požega obilježeni su Dan Kazališta (10. 3. 1995. je otvorena zgrada), Dan grada Požege (12. 3. 1689. je fra Luka Ibrišimović pobijedio osmanlijsku vojsku na brdu Sokolovac kod Požege) i redatelj Raponja (1964.) je  obilježio  35 godina umjetničkog rada.

Prve dvije drame (opisane kao misterij i mirakul) bave se ranom poviješću na području Istre, odnosno procvatom austro-ugarskog grada Pule, dok se Sanjareva priča, poput svojevrsnog moraliteta, bavi (vremenski i prostorno neodređenim) Sanjarom (stari – Josip Kučan, mladi – Matko Trnačić) koji je dužan slijediti svoje (dobrohotne) snove jer će inače njegovo odustajanje dovesti do rasula i propasti Čistog grada (tvrdi Anđeo). Sanjar započinje svoju viziju riječima: „Once upon a time (…) I had a dream (…) Avevo un sogno (…)“ koristeći rečenice kojima počinju bajke („Jednom davno….“) ali i govor Martina Luthera Kinga. Svaki put kada najavi Grad  (Grad Rukotvoraca, Grad Muza i Minervin grad/Grad mudrosti), Kor ga, nakon prvotnog oduševljenja, kori i  zahtjeva „bolji“ Grad: „Ajmo, Sanjar! Možeš bolje / U te, kažu, um je britak. / Brzo, dok smo dobre volje / Sanjaj i za naš dobitak!“. Riječima „E tu mi se prelila čaša, pukao film, pala roletna…“ Sanjar najavljuje odustajanje od Čistog grada i odlazak ali ga Anđeo (Katica Šubarić) zaustavlja pitanjem: „Dove vai, signore?“ i pokazuje mu što će se desiti ako odustane od snova i prepusti grad negativnim silama.

Citatima sam pokušala dočarati odlike izvedbe: preplitanje govorene proze (Anastasija Goško, Lucija Subotić, Gabrijel Perić, Nikola Radoš, Davor Tarbuk , Matea Tustanovska i studenti 3. godine studija glume i lutkarstva) i pjevanih stihova (zbor Glazbenog odsjeka AUKOS) na glazbu Massima Brajkovića (klavir Davor Dedić) te uporaba različitih jezika (hrvatski, slovenski, talijanski, engleski, njemački) kojima se doduše unosi dinamika, ali i otežava praćenje sadržaja. U nastavku predstave se prikazuje odnos između sumnjičavog Sanjara i upornog Anđela koji uz pomoć kora opisuje strahote kada zavladaju „smrtni grijesi“. Pri tome se prošlost pretače u sadašnjost jer očito nema ključnih razlika između nekadašnjih opakih kazališnih likova (Capitano, Dottore) i današnjih medijski eksponiranih (političar, influencer, supertalent), a uključivanje književnih navoda, poput skraćenog monologa Skupa u prikazu Škrtosti, ukazuje na nazočnost zla u svim vremenima.

U ovoj predstavi nije uvijek lako „pohvatati sve konce“ zbog višejezičnost i povremene nerazgovjetnosti, ali unatoč tome, vizualne su komponente vrlo upečatljive: scenografija Breze Žižović sjajno dočarava fantaziju i javu, a Nina Silobrčić kostimima stvara izuzetan „štimung“, smještajući dobre i zle na zaslužena mjesta. Ipak, najveće vrijednosti ove predstave su silna energija i entuzijazam mladih glumaca i pjevača, pa pred tim silama mora ustuknuti svako gunđanje.