Volim kazalište i uvažavam trud, vrijeme i novac koji se ulažu u predstave i zato nikada nisam izašla prije njezina kraja, ma koliko bila slaba, dosadna, naporna, besmislena… Ali kada za- redaju predstave nakon kojih izlazim „izbezumljena“, pitam se je li to realno stanje zagrebačke kazališne scene ili je naprosto moja percepcija pogrešna? Spomenute dvojbe izazvale su predstave Ubojstvo Hanocha Levina u režiji Ide Rozenberga (Hrvatsko narodno kazalište Zagreb,17.2. 2023.), Muškarci više vole plavuše Morane Foretić, Doroteje Šušak i autorskog tima u režiji Morane Foretić (KNAP, 18.2.) i Bijeg u Delanec Damira Horvata u režiji Marije Antić i produkciji UO Canta (Centar za kulturu Histrionski dom, 15.2.).

Izraelski dramatičar, pisac, pjesnik i redatelj Hanoch Levin (1943.- 1999.) ostavio je za sobom veliki kazališni opus (63 djela), a prvo njegovo djelo na hrvatskoj pozornici (prijevod Andrea Weiss Sadeh) je drama Ubojstvo (1997., kazalište Cameri, Tel Aviv) sažeto opisana na  Levinovoj stranici kao „arapsko-izraelski spektakl ubojstva s četiri žrtve u tri kratka čina.“ U prvoj priči trojica izraelskih vojnika (Blijedi – Luka Knez, Rumeni – Dominik Čičak, Preplanuli – Tin Rožman) progone, smrtno ranjavaju i oskvrnjuju tijelo palestinskog Mladića (Filip Vidović) zadovoljni sobom i svojom moći : „(…) pa mi stvarno možemo raditi štogod nam padne na pamet!“. Kada ih Otac (Dragan Despot) pronalazi pokraj mrtvog sina i ispituje uzrok smrti, oni sve prikazuju kao nesretan splet okolnosti.

Poanta (i sarkazam) priče leži u neravnoteži između težine očeve boli i lakoće nekažnjenog ubijanja (posebno zato jer su vojnici jednako mladi kao i sin) no čini mi se da to izostaje zbog patetičnog očevog govora i scene slične razglednici (video Ivan Marušić Klif). Meni se svidio završni trenutak kada se iz propadališta usporedno pojave Premijer (Milan Pleština) i njegova Supruga (Jelena Otašević Babić) i na karikaturalni način objavljuju mir, nakon čega vojnici govore Ocu: „Bio si naš neprijatelj, a odsad si naš brat i naš otac.“

Zastor dijeli prvu od druge priče, koja se zbiva tri godine kasnije na morskoj obali i nakon što odgledamo svadbeno veselje i svađu dvoje djece (Lovro Juraga, Tesa Litvan), voajerski se uključujemo u prilično eksplicitnu erotsku igru Mladoženje (Silvio Vovk) i Mladenke (Luca Anić). Dolazi naoružan Otac iz prethodne priče i ubija Mladoženju, uvjeren da je ovaj jedan od ubojice njegova sina, iako on to poriče. I dok je ovo ubojstvo djelomično razumljivo (očeva osveta), silovanje i ubojstvo Mladenke je bezumno poput ubojstva u prvoj priči (pokušava li autor izjednačiti predstavnike dvaju naroda?). Nažalost, žalovanje Mladoženjinog oca (Franjo Kuhar) na rubu je farse, čemu doprinosi i komična utjeha Uzvanika (Damir Markovina) pa umjesto da suosjećam s likovima, ja pomalo žalim sebe.

U sve tri priče scenografiju (Shani Tur) čine vreće s „pijeskom“ pa u prvoj predstavljaju zaklon, u drugoj obalu (nad kojom su lampioni), a u trećoj visoki zid koji se popravlja (dizajnerica svjetla Keren Granek). U trećoj priči koja se zbiva nakon pet godina (i mir još uvijek traje) popravkom zida se bave Iscrpljeni radnik (Ivan Jončić) i Slabašan radnik (Marin Stević), a uokolo šeću Ružičasta kurva (Jelena Otašević Babić), Ljubičasta kurva (Barbara Vicković) i Narančasta kurva (Lana Barić), prilično bizarno odjevene (Ana Mikulić). Kada se za Slabašnog radnika „zainteresira“ ova potonja, on ne može vjerovati jer je siromašni Arapin i može si ugoditi „virenjem“ („Malo virim, svršim i odem“). No, ona nije baš dobrohotna i kada negdje odjekne eksplozija (to je takva vrsta mira), njih tri optuže Slabašnog radnika za terorizam, ubiju ga i iživljavaju se nad mrtvim tijelom (uz odobravanje susjeda – Rok Juričić, Vibor Kreković, Dominik Čičak, Martin Kuhar, Kristijan Petelin, Tin Rožman, Franjo Kuhar, Damir Markovina i Slučajnog prolaznika – Kristijan Potočki), a uskoro se pojavljuje Premijer i najavljuje rat.

Na samom kraju, jedan od vojnika iz prve priče (Luka Knez) sada slijep, susreće nekoga za koga misli da je Madićev Otac i govori mu zadnje Mladićeve riječi (za čime je Otac stalno tragao). Prilično je nejasno zašto u trećoj priči više nema Oca (nije valjda preminuo nakon osam godina?) jer iako se radi o tri različita ambijenta, sve se zbiva u istom ozračju pa bi bilo logično da se ova mala trilogija zaokružila. Iako predstava djeluje zbrkano te koketira i s vizualnom i s glazbenom (odabir Ido Rozenberg) dekorativnošću, u njoj se izgovara  jedna svugdje primjenjiva molba: „Bože, daj nam mjesec dana dosade! Dobre prave švicarske dosade! Jako želim da mi bude dosadno!(…) Jer nemam više snage za fascinantan život Azije!“ (ili nekog drugog mjesta).

Prema kazališnoj cedulji, „tekst predstave Muškarci više vole plavuše inspiriran je knjigom američke glumice i autorice Anite Loos (1888.-1981.) Gentlemen Prefer Blondes: The Intimate Diary of a Professionl Lady, a „svoje izvedbene izvore pronalazi i u kasnijem istoimenom holivudskom mjuziklu s Marilyn Monroe u naslovnoj ulozi.“  Roman Gospoda više vole plavuše odmah je nakon objave 1925. postao silno popularan pa je već 1926. priređen za kazališnu izvedbu, a 1928. je snimljen nijemi film (danas izgubljen). Loos je napisala ovaj satiričan roman potaknuta ponašanjem muškaraca prema plavokosim ženama, pa je dvije prijateljice, plavokosu Lorelei Lee i tamnokosu Dorothy Shaw, poslala na putovanje  gdje na vidjelo dolaze njihovi različiti svjetonazori (Lorelei teži provodu i bogatim muškarcima, dok je  Dorothy sklona iskrenoj ljubavi) i različite reakcije muškaraca. Godine 1949. na Broadwayu je postavljen mjuzikl (povremeno se obnavlja) a Howard Hawks je 1953. snimio film s plavokosom Marilyn Monroe i tamnokosom Jane Russel (komičan, ali ne satiričan).

U zagrebačkoj inačici Plavuša, plavokosu Lorelei igra Marija Kolb, ružičastokosu Doricu Katarina Arbanas, a Davor Kovač Cupida i sve ostale muškarce. Po povratku kući odgledala sam film kako bih pohvatala o čemu se radi, jer bujice rečenica i obilje nepotrebnih radnji na pozornici KNAP-a „umrtvljivali“ su svaku potencijalnu duhovitost i potvrđivali izreku o babicama i kilavom djetetu: od jedne zabavne i zgodne priče (referiram se na film) dobila se dosadna i duga trakavica (naglašena režijskom monotonijom). Obje glumice poznajem iz prijašnjih izvedbi (dobro se kreću, lijepo pjevaju), tako da mi je bilo pomalo mučno gledati ih kako se (ni krive ni dužne) muče (moj osobni dojam) kako bi dočarale nešto čega nema, a to je sklad i smisao cjeline. Scenografija nije definirala (Anja Planinčić) niti jedno mjesto na njihovom  putu, kostimi (Oliver Jularić) su bili vulgarni (one jesu „sponzoruše“ ali nisu prostitutke; uz to, već sam naslov ističe njihovu razliku!), a glazba (Linda Uran) je bila funkcionalna. I dok sam patila gledajući Arbanas i Kolb (jer znam što bi mogle), Kovač mi je ostao enigma jer iz pokazanog ne znam koliko zna i može (u perju i cro-dresu).

I da dovršim triptih moje patnje:  glazbena komedija(?) Bijeg u Delanec koja je najavljena kao komedija zabune (što jest jer bjegunac od mafijaške prijetnje jako sliči gradonačelniku Delanca pa se zahvaljujući tome neko vrijeme uspijeva skrivati) ujedno teži krimiću, političkim dosjetkama i ljubavnim zavrzlamama. Damir Horvat je bolji saksofonist i skladatelj, nego pisac, pa je šteta da taj posao nije prepustio nekom drugom (dosjetke su mu osrednje, a prostote nepotrebne; jedino je saksofon u funkciji oružja zgodan). Iako odlično svira, nije spretan u ulozi mafijaša, kao što niti Filip Sever nije baš uvjerljiv kao gradonačelnik-reper. Sara Blažić relativno uspješno prelazi iz lika u lik, a jedino Josip Roša govorom i nastupom uspijeva ostvariti atmosferu Delanca. Ako je istina da „nomen est omen“, onda nakon delanca „boli glava“.

Kao što sam napisala na početku ovog osvrta, nisam napus-tila niti jednu od ovih predstava, ali niti jednu od njih ne bih nikome preporučila.