Španjolski pjesnik i dramatičar Federico Garcia Lorca (1898.-1936.) pisao je strastvene stihove i potresne drame. Na pozornicama hrvatskih kazališta često su igrane dvije drame iz takozvane seoske trilogije, Krvava svadba (1933.), i Dom Bernarde Albe (1936.), a od nedavno im se pridružila i treća zadržavši originalni naslov Yerma (španj. neplodan, 1934.) u prijevodu Tonka Maroevića, režiji Rajne Racz i adaptaciji Racz i dramaturginje Maje Ležaić u dvorani „Exportdrva“, novom izvedbenom prostoru HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (18.1.2023.).
„Tragična poema strukturirana je u tri čina i šest slika. Predstava prati tragičnu sudbinu mlade žene koja ne može imati djecu, usprkos njezinoj ogromnoj želji koja vremenom postaje razarajuća opsesija: 'Nema na svijetu sile kao što je želja', reći će ona.“ (Racz). Yerma (Judita Franković Brdar) sebe krivi za jalovost, a druženje sa seoskim ženama je na to dodatno podsjeća jer su one uglavnom ili trudne ili već majke (Jelena Lopatić, Olivera Baljak, Biljana Lovre, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Brđanović, Dora Čiča, Nika Grbelja). Juan, Yermin muž (Dean Krivačić) ne razumije njezinu silnu potrebu za djetetom jer je on zadovoljan zemljom i stadom i jedino mu je važno da Yerma svojim ponašanjem ne okalja njegovu čast. Jer, tu je i Victor (Deni Sanković) koji, za razliku od Juana, u Yermi budi želju („Muškarci nam se moraju sviđati“) ali ona je suviše dobra katolkinja da bi se ogriješila o svetost braka (s gnušanjem odbija prijedlog seljanke koja joj nudi sina da joj napravi dijete). Yerma je sve nesretnija i ljuća („Nisam prazna jer se punim mržnjom“) jer ne nalazi više svoje mjesto u svijetu, a kada Victor odlazi u rat (izvrsno smišljen lik vojnika), ona se odlučuje na odlazak u proštenište gdje sreće demonski(!) lik Bafometa (Mario Jovev) i prikazani ritual je nedvojbeno najatraktivniji dio predstave (originalni doprinos izvedbi). Yerma ne postaje majkom, ali se pretvara u novu ženu koja bez krzmanja počini zločin!
Predstava je spoj koreodrame (koreografkinja Kasija Vrbanac Strelkin) i poeme, a ozračju izvedbe doprinosi izvrsna glazba (Marin Živković) u izvedbi sedmeročlanog ansambla (snimka). Odlično je zamišljena scenografija (Paola Lugarić) koja oponaša suhu (jalovu) zemlju u koju,neočekivano, likovi upadaju do koljena (kao da je žitko blato) i iz koje se teško oslobađaju: njihovo otežalo kretanje ima jako simbolično i doslovno značenje. Preoblačenje iz jednoobraznih tamnih u jednoobrazne šarene oprave (Manuela Paladin Šabanović) daje naslutiti neke drugačije, nesputane i hrabrije žene. „Pripitomljavanju“ novog prostora (Exportdrva) svakako su znatno doprinijeli oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić i oblikovatelj zvuka Saša Predovan, a osobe koje su ugrijale veliku dvoranu da se u njoj bez poteškoća može boraviti nominiram za kazališne dobrotvore (znam da ova napomena nije kazališnog karaktera, ali nije to ni izvedba u neprilagođenim uvjetima).
Silno mi je drago da je velika kazališna kuća odabrala mladu redateljicu i do sada neizvođeni dramski tekst, ali se Lorca sigurno ne bi „ljutio“ da se njegova priča radikalnije izvela: usprkos „lijepih“ slika i odlične glazbe nemam previše srca za ovakvu Yermu. Jaka tema zahtijeva nož, a ne čačkalicu.