Burleska Kralj Ubu Alfreda Jarryja u adaptaciji dramaturginje Rone Žulj i redatelja Mirana Kurspahića (prema prijevodu Mislava Hudoletnjaka) postavljena je na pozornicu GSK „Kerempuh“ (3.3.2023.) jer se zgrada koproducenta, GDK „Gavella“ još uvijek obnavlja od šteta uzrokovanih potresom u proljeće 2020. Ova Jarryjeva (1873.-1907.) „divlja, bizarna i komična“ drama puna „opscenosti i besmislica“ izvedena je godine 1896. u Parizu i svojom je izravnošću zgrozila publiku. Ishodište teksta, kojeg smatraju pretečom nadrealizma, dadaizma i teatra apsurda, leži u farsi Poljaci koju su kao rugalicu posvećenu profesoru fizike Felix-Federicu Hebertu (licej u Rennesu) napisali (1888.) Jarryjev školski prijatelj Henri Morin i njegov brat Charles.
Lik Pére Hébé preobrazio je Jarry vremenom u oca / kralja Ubua, opisujući njegovo pohlepno, krvožedno i opako „ponašanje“ preko parodije Macbetha i nekih drugih Shakespeareovih djela. Kao što je Jarryjev kratki život vrvio bizarnostima (nikad se nije odvajao od dva revolvera) i neobuzdanostima (u čast omiljenom piću apsintu vozio se na biciklu lica obojanog u zeleno), tako se i u drami Kralj Ubu mogu naći neočekivani likovi, poput medvjeda, na primjer. Rona Žulj u uvodu piše: „Upozorenje! Ova predstava sadrži verbalne i/ili vizualne elemente koji bi osjetljivijoj publici mogli uzrokovati povišeno emotivno stanje“, nakon čega nabraja što bi nas sve moglo zaskočiti jer ono što je zgrozilo parišku publiku s kraja 19. stoljeća za nas je…. Da, baš to.
Predstava je smještena u prestižnu školu (scenograf Matija Blašković, kostimi Danica Dedijer) iz doba kada je Jarry pohađao licej i kada je s kolegama radio predstavu, pa su svi glumci, prema pravilu „predstave u predstavi“, istovremeno učenici/osoblje škole i likovi u predstavi.
Kursphić se donekle drži okvira Jarryjeve priče (većina likova i patafizika) ali je dodao dva ključna lika: Jarryja (Marko Petrić) koji predstavu najavljuje originalnim tekstom napisanim za parišku izvedbu i dramaturginju (Iskra Jirsak) koja će pratiti razvoj predstave („nije baš sasvim jasno čemu dramaturzi zapravo služe“) i upozoravati na nepravilnosti. I tada počinje vatromet „nekorektnosti“ (koje možemo čuti u rasponu od krčme do sabornice, kada se diskutanti „uzbude“) više ili manje komičnih (jer uljudnost ne rađa smijeh), pa ako tkogod iz publike neku nije uočio, intervencija dramaturginje će je učiniti prepoznatljivom.
Uz originalne i „modificirane“ Jarryjeve scene, predstava vrvi „našim“ autentičnim uvredama i podbadanjima, pa svatko iz publike može odabrati omiljene. Osim onih već tradicionalnih vezanih uz Srbe / Ruse (Ranko Zidarić, Đorđe Kukuljica), tu su rasne – kongoanski momak Mbape Nganou (Josip Brakus crnog lica i nepravilnog izražavanja) i vjerske – Židov (Igor Jurinić), a odnedavno i rodne. Zbog „korektnosti“ ukidaju se tradicionalni nazivi za roditelje i baš sam se nasmijala ponuđenim nazivima za oca – nerađajući roditelj i za majku – gestacijski roditelj. Zbog te iste „korektnosti“ muškarac koji se osjeća ženom – Conchita (Enes Vejzović s bradom i dugom kosom odjeven u haljinu) odbija igrati muške likove, ali ipak je, radi manjka učenika, odigra(o)la Kralja Vjenceslava (bilo je komično gledati kako se nagurava s Gluposlavom (Amar Bukvić) u tornju – preokrenutom stolu) – no kao većina scena i ova je trajala za nijansu predugo (niz takvih trajanja nakupilo se u predugu predstavu).
Borko Perić spretno je prelazio iz lika izrugivanog profesora (pedofila koji i dalje radi s djecom) u lik Kralja Ubua, dok se Nela Kocsis iz pristojne ravnateljice pretvorila u dobro pogođenu grotesknu mamu Ubu. Barbara Nola je kraljici Rosamundi podarila neočekivanu živost, dok je Ozren Opačić upotpunjavao gužvu. Spomenula sam da predstava prati originalnu strukturu pa su neke scene izvedene u okviru školske produkcije: scena masakra u kojoj Jarry pobije sve plemiće kako bi uzeo njihova imanja izvedena je „sječom“ povrća (naznaka lutkarskih elemenata, što je bilo zgodno kao pokušaj), boj je upriličen školskim matematičkim pomagalima, a obilje snijega papirićima.
Izašla sam nakon predstave prilično razgaljena jer se, kao što sam i slutila, Kurspahić usudio reći „ono što smo sami željeli“. No, naknadno sam otkrila da su me više veselile dosjetke nego sama predstava jer su one, umjesto da posluže kao oruđe / oružje, postale ukrasom.