Sjećam se svojeg davnašnjeg čuđenja (koje nikada nije sasvim iščeznulo) kada sam nakon gledanja jedne žalosne Čehovljeve drame otkrila da ju je njezin autor smatrao komedijom! Pitala sam se zašto bi bile smiješne scene u kojima likovi maštaju o promijeni života? I jesu li doista njihove dvojbe komične? I jesu li zabavni (ili krivi) ljudi koji ostaju zarobljeni u svojoj tuzi zbog lijenosti, bojažljivosti ili neukosti? Možda bih kad-tad uočila komičnost tih drama da se između mene (svih nas) i Čehova nije ispriječio redatelj Stanislavski koji je svojim autoritetom usmjerio naša viđenja autorovih likova i njihovih sudbina. Ukratko, osim jednočinki koje su komične već prilikom čitanja pa ih je teško drugačije izvesti, nikada nisam vidjela niti jednu predstavu iz Čehovljeva opusa koju bih smatrala komedijom! Ponadala sam se tome kada sam vidjela da je redatelj Ivan Popovski (1969.) komediju Višnjik, posljednje djelo Antuna Pavloviča Čehova (1860.-1904.), počeo komičnim elementima (Zagrebačko kazalište mladih, osvrt na izvedbu 27.12.2022.).
Nakon što starac (čiji dolazak najavljuje sjena i lupkanje štapa) odmakne zastor, otkriva se skučena soba u kojoj, zavaljeno u stolcima, dubokim snom spava dvoje ljudi. Naglo probuđeni, gurnu svijeću koja izazove požar i dok oni gase vatru, ulazi muškarac koji nizom nespretnih pokreta pojačava zbrku pa se početna „idilična“ slika pretvara u burlesku. Zbog ovakvog se malo pretjeranog početka mogao pretpostaviti nastavak u istom duhu, ali to se nije dogodilo (osim pri kraju predstave kada sluga rola tepihe): kako je predstava odmicala tako je veselost uzmicala pred turobnošću. Suprotno cjelini, završni prikaz izveden je prilično žestoko, u čemu su se udružili jaka rasvjeta, uzvitlane zavjese i pad klavira sa zavidne visine. Izvedbeni prostor (Nina Bačun(Oaza), Ivan Popovski) bio je podijeljen na „prostor za preživljavanje“ (dramaturginja Ivana Đula), koji je predstavljen kao skučena soba u prednjem kutu pozornice, i „veliki metafizički prostor snova, prošlosti i (nemoguće) budućnosti“ (Ivana Đula) koji zauzima preostali dio pozornice.
Svjetlo (Ivan Popovski, Marino Frankola, Anton Modrušan) i video (Ivan Marušić Klif, Hrvoslava Brkušić) oblikovali su ambijente i ugođaje, čemu je doprinio i izbor glazbe (Ivana Đula, Ivan Popovski), posebno u plesnim scenama kada je nastupao kvartet (Franjo Stojaković, klarinet; Radovan Bjelajac, violina; Frederic Lanz ,harmonika; Vjekoslav Crljen, kontrabas). Znam da se kostime ne bi „smjelo“ opisivati kao „lijepe“, ali ovi koje je stvorila Doris Kristić na temelju mode 19. stoljeća to doista jesu. I svjetla i tamna varijanta (u skladu sa stanjem likova). Usput, malo su me zatekle muške frizure!
Trio kojim počinje predstava čine bogati trgovac Lopahin (Ugo Korani), sobarica Dunjaša (Petra Svrtan) i smušeni blagajnik Jepihodov (Frano Mašković), a okupili su se kako bi dočekali vlastelinku Ljubov Andrejevnu Ranjevsku (Katarina Bistrović-Darvaš) koja se vraća iz inozemstva jer mora prodati imanje. U njezinoj su pratnji kći Anja (Tina Orlandini), guvernanta Šarlota (Doris Šarić Kukuljica) i lakaj Jaša (Vedran Živolić), a osim spomenutog trija, dočekuju ih njezin brat Gajev (Filip Nola), pokćerka Varja koja skrbi o imanju (Milica Manojlović), nekadašnji učitelj njezinog sina, vječni student Tromifov (Rakan Rushaidat), osiromašeni vlastelin iz susjedstva Piščik (Pjer Meničanin), sluga Karp (Kristijan Ugrina) i stari lakaj First (Amir Bukvić).
Ranjevska je zapala u dugove zbog svog načina života i lakomislenog odnosa prema novcu, pa joj Lopahin, potomak njenih kmetova a sada bogati trgovac, sugerira da posiječe višnjik, parcelira imanje i iznajmi parcele za ladanje, pa će tako isplatiti dugove, izbjeći dražbu i sačuvati imanje. Ona je sentimentalno vezana uz višnjik i odbija savjet, pa Lopahin na dražbi kupuje višnjik koji njemu ne predstavlja samo dobar poslovni potez, nego i svojevrsnu osvetu („Višnjik je sada moj! Moj! Bože moj gospode, višnjik je moj! … imanje, od kojeg nema ništa ljepše na svijetu. Ja sam kupio imanje, na kojemu su djed i otac bili robovi, gdje ih čak nisu puštali ni u kuhinju. Ja sanjam, meni se to samo pričinja, to je san…“). Ranjevska se s pratnjom vraća u Pariz, Varja odlazi u službu na drugo imanje i dok po praznoj zaključanoj zgradi luta, slučajno zaboravljeni, stari Firs, čuju se udarci sjekira o stabla…
Dobro poznajem ansambl ZKM-a tako da sam bez obzira na perike i kapuljače, lako prepoznala Kristijana Ugrinu u sve tri njegove uloge (sluga Karp, prolaznik, poštanski službenik), ali sam dvojila (mada je djelovao poznato) o identitetu glumca koji je izvanredno utjelovio lakaja Firsa, starca učahurenog u prošlosti kome su, sada odrasli ljudi , još uvijek neodgovorna djeca (Gajev) jer je cijeli život skrbio o njima. Amir Bukvić (1951.) glumio je nekada u HNK Zagreb, pisao je drame (i prozu) a potom se bavio kulturnom politikom. Dugi izostanak sa scene prekrio ga je zaboravom, ali njegov Firs pokazuje da u njemu nije ugasio glumački žar: iako glumi usporenog starca koji stalno govori jedno te isto, Bukvićeve scene su životne i predstavljaju, po mojem sudu, najbolje glumačko ostvarenje u ovoj predstavi. Mada nemam primjedbe na ansambl, ipak bih izdvojila strastvenog i punokrvnog Uga Koranija, nježnog i smušenog Franu Maškovića, učinkovitu i silno preciznu Milicu Manojlović i sve bolju Petru Svrtan.
Toliko obećavano novo redateljsko čitanje nisam uočila, a nisam se baš ni smijala.