Potaknuta postavljanjem poznatog brodvejskog mjuzikla Ljepotica i zvijer (originalna produkcija Disney Theatrical Productions) na pozornicu Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ (premijera 24.9.2022.) u izvedbi ansambla i orkestra Zagrebačkog gradskog kazališta „Komedija“ te koreografiji i režiji Lea Mujića (original je režirao Robert Jess Roth), počela sam čitati o povijesti nastanka ove bajke kao i njezine inačice.  Za animirani film (1991.) i kasnije (1994.) mjuzikl (glazba Alan Menken, stihovi Howard Ashman i Tim Rice, prijevod Vanda Vujičić Šušnjar i Dražen Bratulić) Linda Woolverton je napisala tekst (prijevod Ivanka Aničić) koji se razlikuje od uobičajene bajke ne samo po tome što su svi stanovnici dvorca začarani (princ je, kao i u bajci, postao zvijer, dok je izgled posluge na prijelazu između predmeta i ljudi  što se iz animiranog filma izravno prenijelo na scenu), nego je u priču unijela zbivanja u seoskoj sredini.

Brojni izvori spominju Charlesa Perraulta (1628.-1703.) kao autora bajke Ljepotica i zvijer, iako tog naslova nema  među osam bajki objavljenih u nepotpisanoj knjižici Priče i bajke iz prošlosti tiskanoj 1697. godine. Najstarija publicirana varijanta bajke je iz 1740., a autorstvo se pripisuje francuskoj spisateljici Gabrielle Suzanne Barbot de Villeneuve (1685.-1755.). Odmah nakon njezine smrti (1756.) Jeanne-Marie Leprince de Beaumont (1711.-1780.) uredila je, skratila (original je imao 362 stranice) i objavila tekst bajke (to je najpoznatija verzija), a sličnu je  varijantu 1889. objavio Andrew Lang (1844.-1912.) u knjizi „Plave bajke“. Woolverton počinje priču opisom drskog prinčevog ponašanja zbog kojeg je mladić pretvoren u ružnu zvijer (sluge se pitaju zašto su i oni kažnjeni) i uvjeta pod kojim se može osloboditi čarolije (ako ga zavoli djevojka prije nego ruža uvene).

Kroz cijelu predstavu se izmjenjuju scene iz dvorca (uz par epizoda u šumi) i iz sela u kojem je središnja figura samodopadni Gaston. On planira oženiti Ljepoticu, ali ga ona odbije jer ga smatra bahatim i glupim, što njega istinski začudi. Budući da ona jako voli čitati, a njezin otac je izumitelj, slove za čudake i za njih u selu nitko previše ne mari. Prije  dolaska Ljepotice u dvorac (došla je izbaviti oca koji se tu sakrio pred vukovima), život dvorjana i princa (Zvijeri) se odvijao u očekivanju čuda koje bi ih oslobodilo čarolije i njezina pojava u njima probudi nadu. Posluga duhovitim uputama poučava Zvijer kako će zadobiti Ljepotičinu ljubav, jer ako ga ona zavoli, sa svih će spasti čarolija. Zvijer postaje ljubaznija i među njima se rađa simpatija, pa joj on dopušta povratak u selo da pomogne ocu. Naime Gaston, uvrijeđen Ljepotičinim odbijanjem, želi oca, zbog njegovih priča o Zvijeri, zatvoriti u ludnicu. Da spasi oca, Ljepotica pomoću čarobnog ogledala svima pokazuje Zvijer što nagna Gastona da mještane povede u napad na dvorac. Hrabri ljudi-predmeti (komoda, sat, svijećnjak, čajnik, tanjuri, pribor za jelo…) ih otjeraju a ranjena Zvijer uspijeva savladati Gastona. Ruža gubi zadnju laticu i Zvijer je na samrti, ali mu Ljepotica kaže da ga voli…

Gledajući snimku originalnog mjuzikla shvatila sam da je,  usprkos zadanim ograničenjima, zagrebačka predstava doista dobra. Glavnu zamjerku nalazim u izboru pozornice jer ova u Velikoj dvorani „Lisinski“ ne odgovara potrebama ozbiljne izvedbe i jasno je da je odabrana zbog veličine gledališta ili drugim riječima, komercijalni razlozi su nadvisili umjetničke. Scenograf Stefano Katunar je morao u isti prostor smjestiti  selo, šumu i dvorac koji se, bez pomoćnog prostora i bez ikakvog paravana, stalno premještaju pa su seoske kućice „ugurane“ ispod granja iako je selo daleko od šume, a slično je i s raznim prostorijama u dvorcu. Moja je fantazija bila nedostatna u prihvaćanju ovog galimatijasa! Srećom je orkestar (dirigent Krešimir Batinić) bio smješten iza kulisa pa je izvedba mogla lakše „disati“ (inače bi bio pravi krkljanac). Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović morala se držati pravila (banalan primjer je redoslijed boja Ljepotičinih haljina: plava, ružičasta, žuta), ali je usprkos tome načinila odličan posao: upečatljive predmete-ljude (slične onima originalnim, a opet nekako svoje) i veselu odjeću seljana.

Na matineji i u večernjem terminu 6.12.2022. igrale su dvije  različite podjele, što je meni bila sjajna prilika za usporedbu. Obje su podjele bile vrlo dobre, a razliku u dojmu (večernja je bila energičnija i dinamičnija) pripisala bih stjecaju okolnosti (trebalo bi možda češće igrati pred mladom jutarnjom publikom). Vanda Winter je pjevala na matineji, a Buga Marija Šimić navečer pa iako su izgledom, bojom glasa i glumačkim načinom nudile dva različita karaktera, Winter energičan i svojeglav, a Šimić krhki i miroljubiv, obje su bile dobre i obje su bile uvjerljive (odabir je doslovce stvar ukusa). Ivan Drvenkar i Ivan Glowatzky (redoslijed imena odgovara slijedu izvedbi, jutarnji pa večernji termin) u ulozi Zvijeri bili su manje eksponirani negoli je to lik Gastona kojeg su Fabijan Pavao Medvešek i Matko Knešaurek čvrsto definirali (prvi je bio uvjerljiviji) u duetu s pomoćnikom Lefouom kojeg su donijeli vrlo dobar Jan Kovačić i komični Ognjen Milovanović. U ulozi oca Mauricea Adalbert Turner Juci i Ervin Baučić nisu se osjetno razlikovali.

Skupne scene su koreografski i vizualne bile odlične (tanjuri recimo), a ljudi-predmeti dopadljivi u svojim nadmetanjima. Solidan Goran Malus u ulozi sata (Din Don) uspostavlja drugačiji (ne lošiji, nego drugačiji) ritam od vrckastog Igora Mešina, po mojem sudu, jednog od naših najboljih komičara. U nastupu čajnika (Gospođa Kamilica) Renata Sabljak unosi optimizam dok je Jasna Bilušić „opterećena“ čarolijom i ničemu se dobrom ne nada. Dražen Bratulić je poletnije svijetlio (svijećnjak Lumier) od Đanija Stipaničeva, Milu Elegović kao živahnu perušku (Babette) bilo je teško dostići (Danijela Pintarić), a stamenu komodu (primadona Bocca Grande) je Vlatka Burić Dujmović prikazala puno mirnije od energične Sandre Bagarić. U ulozi šalice Mrvice nastupili su Ruben Carević i Mihael Kokot (mogu nagađati), a u pratećim ulogama Filip Hozjak, Neven Stipičić, Lana Blaće, Kristina Habuš, Irena Rdauka, Marta Simikić i Hana Samradžić te balet i zbor Kazališta „Komedije“.

Mjuzikl Ljepotica i zvijer je velika i zahtjevna produkcija koja je okupila kvalitetan autorski i odličan izvedbeni tim i mislim da je tužno da se izvodi u neodgovarajućim uvjetima.