U zagrebačkim su kazalištima u prosincu (9. i 17.12.2022.) praizvedene dvije predstave koje su na manje-više satiričan način prikazivale probleme nataliteta: Plodna voda Marine Vujčić u režiji Nenni Delmestre (HNK, 14.12.) i Tko tu koga? Zona pansiona Borne Vujčića u režiji Tamare Damjanović (Satiričko kazalište Kerempuh, 16.12.).
Nakon što je u zagrebačkom HNK prošle godine izvedena drama 64 Tene Štivičić o paru koji sudjeluje u procesu vezanom uz potpomognutu oplodnju, drama Plodna voda (1. nagrada za dramsko djelo „Marin Držić“ 2020.) se „u neimenovanoj državi, u zabačenom močvarnom području gdje bračni parovi dolaze pod kontrolom režima zanijeti i roditi dijete“( Luka Ostojić) također bavi majčinstvom, ali s političkim predznakom. Lina Vengoechea (scenografija, izbor glazbe i oblikovanje zvuka) napučila je pozornicu zelenilom i vodom, stvarajući (uz video Ivana Marušića Klifa) obitavalište iz kojeg nema izlaza (osim helikopterom, kako otkrivamo). Iznad „odmarališta/klinike“ je toranj iz kojeg pacijente (na terasi i u sobama) nadgledaju voditeljica ustanove Vilma (zastrašujuće uvjerljiva Mirta Zečević) i liječnik dr. Majer (Alen Šalinović). Oni su svemoćni službenici Stožera i bez njihovog odobrenja se ništa ne može napraviti, pa ih je Barbara Bourek odjenula u očekivanu odjeću, crnu uniformu (Vilma) i bijelu kutu (liječnik), gorljivog je propovjednika (Silvio Vovk) obukla u zanimljivu verziju svećeničke odore, a pet trudnica (Jelena Otašević Babić, Tesa Litvan, Dora Lipovčan, Gloria Dubelj, Iva Šimić Šakoronja) u visokoj trudnoći čije su kretnje mehanički identične (Zrinka Lukčec Kiko) u istovjetne bijele haljine. Svi su zapravo zatočenici močvare pa je logično da su obuveni u gumene čizme (izdvajaju se bosonogi pjesnik i posjetiteljica Sofija u „štiklama“).
Nakon čitanja dramskog teksta (Disput, 2021.) i gledanja izvedbe, opsjeli su me različiti utisci: dok kod autorice uočavam analizu političke i vjerske manipulacije pod krinkom brige za budućnost (teoretičari u prikazu ove drame često koriste termin „distopija“, no ja ne mogu vjerovati da ne znaju za lebensborn!), redateljica teži satiričnom ozračju, ali zbog manjkave dinamike, izvedba postupno postaje tegobna. Možda izvedbeni problem leži u brojnosti likova i zbivanja („previše raznog na malom području“) jer Nora (Jadranka Đokić) ne želi djecu (nju je na prevaru doveo partner Bruno, Igor Kovač, tvrdeći da se radi o nagradi) i grčevito se bori za svoj izbor, Eva (Ana Begić Tahiri) neuspješno pokušava dobiti dijete pa nagovora svojeg muža (Luka Dragić) i sestru Sofiju (Iva Jerković) na snošaj u namjeri da preuzme dijete, a Flora (Luca Anić) je žrtva nasilja primitivnog muža Antonija (Ivan Colarić). Postoji tu još i Meki paviljon u kojem silovana žena čeka neželjeni porod (Vilma: „Važno je dijete“) i bezvoljne trudnice mehaničkih pokreta, a svaki čas pozornicom prolazi Žena u crnini (Ivana Boban), pjesnik (Filip Vidović) i poslužitelj (Marin Stević).
Usprkos prisutnih muškaraca, ovo je predstava jakih ženskih uloga, među kojima su, uz spomenutu Zečević, najupečatljivije Đokić i Begić Tahiri. Kao protuteža nabrojenim karakterima, postoji lik domara Gašpara kojeg Goran Grgić gradi kao osobu punu razumijevanja za tuđe probleme i patnje. On ostaje na poslu domara i nakon što će se, zbog tragičnog događaja, klinika ukinuti, a objekt prenamijeniti jer kako kaže: „Uvijek ima nešto što se još može poduzeti. Uvijek neki stožer treba močvaru.“
Za razliku od drame Plodna voda, drama Borne Vujčića Tko tu koga? Zona pansiona je nepobitno satira, no ne poznajem njezin izvorni oblik jer su se njome bavile dramaturginje Dora Delbianco i Tamara Damjanović, a potonja ju je i adaptirala. Neuobičajeno „raskošna“ scenografija (Sheron Pimpi-Steiner, Ivana Živković, kostimi Marita Ćopo) prikazuje Zonu pansiona, besplatni stambeni prostor za parove koji su spremni na reprodukciju pod paskom Nacionalnog nadleštva za natalitet. Spomenuti stožer čine 72-godišnja Hedviga Bratulić (Ines Bojanić), 102-godišnji akademik u invalidskim kolicima Ignjat Rottman (Vilim Matula), 63-godišnji Gabrijel Guzman (Josip Ledina) i 45-godišnji Danijel Blažević (Karlo Mlinar) koji u suradnji s političarkom Tarom (Mia Anočić-Valentić) nastoje ekonomskim mjerama privoljeti ljude na suradnju (čitaj: poslušnost). Stožer postaje sve bahatiji i samouvjereniji pa počinje pretjerivati s mjerama („Narod će biti pokoran samo ako te se boji“) što dovodi do prosvjeda i propasti projekta. Članovi se razdvajaju, a Tara napušta politiku, kajući se zbog nemoralne propagande.
„Stožeraši“ su glumački prilično neujednačeni: Matula je izvrstan, iako se od akademika, ma koliko bio star i „ishlapio“, ne očekuje da intenzivno izgovara prostote, Bojanić kao starija ambiciozna dama pretjeruje u grimasama, dok su Ledina i Mlinar na pola puta do nekakvog lika. U grupi mladih ljudi (Ana Maras Harmander, Ornela Vištica, Borko Perić, Mirela Videk Hranjec, Damir Poljičak) postoje oni koji su parovi i oni koji to postaju kako bi stekli uvjete za besplatan smještaj (spremnost za rađanje) pa dolazi do neočekivanih kombinacija. Izvedbu resi napadna interpretacije teksta sastavljenog od povremenih duhovitih opaski, medijskih citata i neuvjerljivog moraliziranja (Mia Anočić-Valentić), višak pokreta (Pravdan Devlahović) i postrojavanja zbog pjevanja (glazba Katarina Ranković). Ti uporni pjevački nastupi narušavaju kontinuitet predstave pa smo, umjesto jasno iznesene satire (ideja je odlična), dobili nekakvu čudnu smjesu. Jedina koja je ostala na „visini“ bila je Anita Matić Delić u ulozi novinarke na televizijskom ekranu (Luka Matić) visoko iznad pozornice.
Možda griješim, ali mislim da predstave koje humorom pokušavaju ukazivati na mane moraju to provoditi dosljedno i s prepoznatljivom nakanom, a ne kroz slutnje koje nisu niti jasne niti komične.