Dječje kazalište (Dečje pozorište, Gyermekszinhaz) Subotica gostovalo je dvije večeri (druga izvedba 27.1.2023.) u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku s predstavom Ne idi daleko koju je napisala i režirala Tamara Kučinović. Autorica se bavi rasulom obiteljskih odnosa koje nastaje nakon što se otac vratio iz trogodišnjeg ratovanja kao posve promijenjena osoba.

Na početku predstave sve je ljupko i bezazleno: mama (Viktorija Palfi) i tata (Stefan Orovec) sjede jedno nasuprot drugom (okruženi gledateljima) pod naizmjenično upaljenim lampama i smješkaju se. Za to vrijeme sin (Marko Vujević) opisuje njihov izgled i zajednički skladni život (glas Tamare Kučinović), a priču prate projekcije dječjih lica (projekcije i scena Davor Molnar, svjetlo Tamara Kučinović, glazba Petar Eldan). „I onda se rodila ona“, sestra (Staša Blečić), čije je rođenje unijelo novo veselje u obiteljski život sve do onog utorka kada su tatu odveli u rat. Nakon tri godine vratio se drugi čovjek (Uroš Mladenović zamjenjuje „prvog tatu“ S. Oroveca) kod kojeg se jedva mogu „razaznati tragovi duše“ i dječak zaključuje: „Netko mi je uzeo tatu“. Promjena od nasmiješenog u namrgođenog tatu izaziva nelagodu, ali kada se zaigrano „lizanje“ kreme s dna zdjele (mama i oboje djece se mažu kremom) pretvara u očev nasilni ispad, nelagoda prerasta u užas. Mama se sukobljava s tatom, uništava svoju dušu i postaje drugačija mama (Danka Balać zamjenjuje V. Palfi).

Umjesto da prvotni glumci glume drugačije ljude, Kučinović je za „promijenjene“ mamu i tatu uzela druge glumce i tako jednostavno i učinkovito (doslovno) dobila „druge“ ljude. Ta roditeljska promjena i dječji napori da održe privid normalnog obiteljskog života (uvijek nadahnuta sestra svako malo izjavljuje „da je nešto smislila“) polako klize u beznađe koje prelazi rampu (što nije teško jer smo nadohvat glumaca) i događa se ono u čemu je Kučinović nenadmašna: publika postaje sudionicom.  Svaka suza, krik i udarac na pozornici projiciraju se na licima gledatelja, svaki stidljivi smiješak i svaki pokušaj da se ponište posljedice rata postaju zajedničko dobro. Nakon svega što smo zajedno prošli (glumci i mi), Kučinović je ipak otvorila prozorčić (mentalni) kroz koji se ukazuje tračak svjetla, tračak nade u povratak na prijeratna sretna vremena. Na to će trebati pričekati, a do tada ćemo isplakati „more suze“ koje smo počeli liti od kada je mamina (mama 2) pljuvačka puna očaja i bijesa dotaknula očevo (tata 2) lice. „Ne idi daleko“ , kaže dječak sestri, „da ne ideš od mene“ i zato jer su oni zajedno, jednom će im se (valjda) vratit oni njihovi, nekadašnji roditelji (u završnoj sceni roditelji sjede kao na početku predstave).

Predstava na miran ali razarajući način secira posljedice rata (odlazak oca) na obiteljski život i mada se promjene ličnosti mogu dogoditi kod bilo kakve dugotrajne odvojenosti (posao u drugoj sredini), rat je nesumnjivo vrlo drastični uzrok. Nekada su predstave za djecu (ova je za 10+) uglavnom bile vesele i šarene, no zadnjih se desetljeća sve više prikazuju  predstave koje se bave ozbiljnim, čak turobnim temama s obrazloženjem da djecu „ne treba štedjeti“ jer se ionako  susreću s takvim temama (rasap obitelji, smrt, teška bolest, siromaštvo, nasilje) pa im kazališna simulacija (na pravi način) može pomoći u osvještavanju i razumijevanju određenih pojava. Ratna razaranja i poslijeratne traume nisu na našem području nepoznanica (predstava je posljedica iskustva same autorice) tako da ova predstava govori o jednoj, usudila bih se reći, prilično uobičajenoj pojavi u poslijeratnom obiteljskom životu pa mi je teško reći s koliko bi godina djeca ovo trebala gledati. Jedinu malu primjedbu imam na razumljivost nekih situacija (dramaturginja Matea Bublić), ali na kraju ipak „sve sjedne“ na svoje mjesto.

Tamara Kučinović je cjelovita umjetnička ličnost čiji je credo „radim kako osjećam da trebam“, a kriterij po kojem bira što će raditi je „da nekog promijenim“ (navodi iz emisije „Opušteno“), pa se usuđujem tvrditi da je predstava „Ne idi daleko“ potpuno zadovoljila te „jednostavne“ zahtjeve.