Književno djelo napisano u prvom licu jednine često nehotice doživljavam kao autobiografsku, ispovjednu prozu, a sličan odnos imam i prema autorskim (glumačkim) projektima kao što su predstave Final Act Lucije Barišić u suradnji UO Pierre Vally i ZKM (11.12.) i A odakle ste Vi, gospođo? Ksenije Prohaske u produkciji UO Caravan i režiji Kreše Dolenčića (19.12.2022.) koje su izvedene u Dvorani „Miško Polanec“ Zagrebačkog kazališta mladih.

Strogo gledajući predstave nisu monodrame, budući da Barišić „komunicira“ s glazbenicima (Luka Žužić, Tomi Novak) koji na pozornici sviraju klavijature i kontrabas, dok Prohaska u liku Barbare Oblak intenzivno razgovara s psihijatrom dr. Mucićem (Marijan Nejašmić Banić), no takvima se doimlju zbog izvedbene koncepcije i sadržaja.

Nakon što je ispričala kako se 2019. „dogodila smrt“ zbog koje je odlučila napraviti predstavu, Lucija Barišić vrlo sugestivno dočarava autobiografiju(?) počevši od školskih dana kada je zbog odbojnosti prema školi počela pohađati dramsku grupu, jer je profesorica rekla: „Tu nema – ne mogu, neću, ne želim“; nastavlja epizodom u kojoj se razred, na učiteljevu inicijativu (zove ga ubojicom), maskirao u sprovod što je kod gledatelja izazvalo muk, a u njima sram. Želeći se izdvojiti iz tog prizora, ona se maskirala u vampira, a njezin „istomišljenik“ u duha, prebacivši plahtu preko glave! Daljnji se pripovjedni tok bavi obiteljskim okupljanjem oko stola („Volim da su svi na okupu i da se svađaju“) na nedjeljnim ručcima, ali i nakon sprovoda kako bi se zajednički tješili.

Pričajući o „promjeni“ nelagodnih prostora (bolničke čekaonice) putem glazbe, o roditeljima i njihovom braku, o potrebi za dobrotom, o zagrljajima koji se ne smiju propustiti „jer ne znaš kada će biti zadnji“ i slično, Barišić brodi (govorom i pjevanjem) brojnim rukavcima kako bi se dotakla različitih momenata vezanih uz „završni čin“. Usprkos  tome što su i ona i glazbenici odlični, predstava povremeno pada, što bi se dalo izbjeći čvršćom strukturom (vidljivo prilikom interakcije s nesuvislim gledateljem).

„Odlepila sam koliko me boli glava“ izjavljuje stamena plavo-kosa žena ustajući iz prvog reda čime je presenetila publiku i uvela je u životni problem Barbare Oblak: stalne glavobolje koje su je odvele u psihijatrijsku ordinaciju doktora Mucića. Lik liječnika nije izmišljen jer je u oblikovanju priče, osim Ane Tonković Dolenčić, dramaturginje i koautorice predstave, kao stručni suradnik sudjelovao promotor telepsihijatrije dr. Davor Mucić, čime je unio liječničku vjerodostojnost u dijaloge. Sama priča djeluje nevjerojatno jer Barbara „juri“ kroz život u kojem se izmjenjuju ljubavne epizode (od puberteta do zrele dobi), razmišljanja o vlastiti životnim promašajima i odlične imitacije raznih ženskih likova („Imitiram da bih se zabavila – moji likovi su najbolji dio mene“, kaže Barbara).

Iako je u svakom djelu Prohaska bila izvrsna, predstava je (po mojem sudu) u cjelini bila prekrcana, preduga i pomalo agresivna. Saznanje da je predstava „istinita priča njezinog života, sve do riječi“, malo je „olabavila“ moju „strogoću“ jer mi je prilično jasno da je pri oblikovanju predstave bilo teško odoljeti epizodama iz života („burna“ stvarnost nadjačala je kazališna pravila).

Neovisno o mojim „mrmljanjima“, ove dvije predstave vrlo vješto prelaze „rampu“ i vjerujem da uspostavom sudioništva donose jednako „olakšanje“ i protagonistima i publici.