Prvi Festival slavonskih kazališta (Gradsko kazalište Požega, GK „Joza Ivakić“ Vinkovci, Kazalište Virovitica, HNK Osijek, Dječje kazalište „Branko Mihaljević“ Osijek) duhovito nazvan Slavonski KaFe održan je u GK Požega (15.-22.10.2022.), a otvorila ga je predstava za djecu Tonka će sutra Jelene Pervan u režiji i adaptaciji teksta Marijane Matoković. Budući da je spomenuta predstava nastala u suradnji požeškog, vinkovačkog i virovitičkog kazališta, premijerne su izvedbe bile u sva tri grada (Kazalište Virovitica, 22.11.).
Jelena Pervan napisala je a Vanda Čižmek ilustrirala (Naklada Semafora, 2018.) priču o djevojčici Tonki koja sve svoje obaveze (pranje zubi, pospremanje igračaka, vođenje psa Strahimira u šetnju, pisanje slova B i slično) odgađa „za sutra“. Naravno da to ljuti njezinu strpljivu mamu, ali sve je uzalud. Kada u posjet dođu baka i djed, oni odmah „shvate“ da se njihova unuka zarazila „sutrićima“, jako opasnom bolešću koja se može izliječiti samo ako se izvrše sve obaveze.
Matoković je preuredila tekst, pa je baku i djeda zamijenila mamom (Katarina Šestić Baotić) i njezinom avanturističkom sestrom, tetom Sarom (Anabela Sulić), napisavši dopadljive dijaloge. Razgovarajući o Tonki, mama i teta su se sjetile da su ih, dok su bile male, plašili sa „sutrićima“ i to odluče isprobati na Tonki. Uz njih dvije, Matoković je uvela lik ekstravagantne susjede slikarice (Šestić Baotić) koje se mala Tonka (Monika Lanšćak) jako boji i zato se ne usudi otići do nje i vratiti joj periku koju je njezin psić „ugrabio“. Kada ipak savlada strah (uz pomoć tete Sare) i susjedi vrati periku, ova joj pokloni sliku bubamare (jer Tonka jako voli bubamare). Ukratko, Tonka počinje obavljati svoje dužnosti i „sutrići“ postupno otpadaju s nje. Kada se tata (čuje se Bojan Jambrošić koji na vlastitu glazbu pjeva uspavanke) vrati kući, Tonka ne želi čekati do sutra da ga poljubi („Tko će dočekati sutra! Sutra je daleko. Pusu će dobiti sada“).
Mlade glumice sjajno prikazuju „naporne“ uvjete života odraslih sa svojeglavom djevojčicom koju Monika Lenšćak besprijekorno prikazuje. Zahvaljujući donekle tjelesnoj konstituciji, no prije svega zato jer se izvrsno uživjela u ponašanje (scenski pokret Tihana Strmečki) i govor male djevojčice, teško mogu zamisliti bolju Tonku od njezine. Mama i teta se lijepo nadopunjuju, mada mi se njihova odjeća (Ana Mikulić) čini neodgovarajućom: teško da bi mama koja „rinta“ po kući nosila dugačku haljinu ili da bi teta Sara s puta došla u neudobnoj odjeći (za razliku od njih, Tonka je primjereno „šašavo“ obučena).
„Sutrići“ su oblikovani kao „zastrašujući“ čupavci (vise nad pozornicom i obavijaju Tonku), dok rublje na užetu i razbacane igračke (Ana Mikulić, svjetlo Goran Krmpotić) vjerno dočaravaju kućni „kaos“ (je li Tonka svemu kriva?!). Puštanje snimljene pjesme nije baš učinkovito jer traje predugo (uspavanku slušamo i kada je svanulo) i za nju ne vidim pravog razloga (prisutnost oca mogla se jednostavnije dočarati s nekoliko rečenica).
Spomenute opaske sasvim sigurno nisu presudne za mališane kojima je predstava namijenjena jer ono dobro u predstavi je jako dobro. Predstavama za djecu trebalo bi posvećivati punu pažnju jer ne samo da se djeca susreću s dobrim kazalištem nego se odgaja korpus buduće publike. I usput nešto što mnogi roditelji ne prihvaćaju: ma koliko dijete bilo „napredno za svoje godine“, predstava ih koji puta nadmašuje i zato treba dobro procijeniti dob za odlazak u kazalište.